Gavran, Ignacije (Mijo), hrvatski znanstvenik i pisac (Vareš, BiH, 24. II. 1914 – Visoko, BIH, 24. XI. 2009). U franjevački red stupio 1931. Studirao filozofiju, teologiju i povijest umjetnosti u Sarajevu (1934–37) i Breslauu (Wrocław) (1937–39). Teologiju je diplomirao u Sarajevu 1941., a u Ljubljani iste godine stekao doktorat iz filozofije. Za svećenika je zaređen 1938. Radio kao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokome (od 1941), kao docent na Teološkom fakultetu hrvatskih franjevaca (1944–45) i kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1945–50., 1958–67). Uz to je bio odgojitelj đaka u Visokome (1941–43., 1950–59), odgojitelj bogoslova (1945–48) i gimnazijski ravnatelj u Visokome (1967–76). Obnašao dužnost definitora franjevačke provincije Bosne Srebrene (1961–67). Proučavao je starija djela franjevačke književne baštine i pisao znanstvene radove iz područja teologije, filozofije, povijesti i povijesti umjetnosti. Glavna djela: Veliki likovi povijesti umjetnosti (1969), Lucerna lucens?: odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1978), Suputnici bosanske povijesti: sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca (1990), Logika (1997) i Psihologija (1997).
