gitara (španjolski guitarra < arapski kītāra < grčki ϰıϑάρα), žičano trzaće glazbalo iz porodice lutnja s prečnicama na hvataljci. Zabilježeni su mnogi oblici glazbala i različiti načini proizvodnje zvuka, a moderna klasična gitara ima šest žica i drvenu rezonantnu kutiju s udubinama postrance i ravnom poleđinom. Podrijetlo gitare nije sasvim razjašnjeno, a pretpostavlja se da potječe od starogrčke kitare ili pak starih mezopotamskih ili egipatskih dugovratih lutnja, prenesenih u Europu akulturacijom arapskih verzija glazbala. Europski početci gitare datiraju iz XV. st., iz doba renesanse u Španjolskoj, gdje se javlja i srodni oblik vihuela da mano. Španjolska renesansna gitara bila je znatno manja od moderne, imala je četiri žice ugođene u tercama i kvartama, a upotrebljavala se sve do XIX. st. Usporedno se rabila i peterožična gitara, popularnija u Italiji i Francuskoj tijekom baroknoga razdoblja. Šesterožična verzija bliska modernoj gitari postupno se počela afirmirati od druge polovice XVIII. st., da bi u drugoj polovici XIX. st. dobila u Španjolskoj svoje današnje standardne dimenzije i oblik. U XIX. i XX. st. ustanovljeno je i više inačica klasične gitare što variraju brojem vratova i žica, a upotrebljavaju se u folklornoj i zabavnoj glazbi Latinske Amerike, Afrike, Rusije i pacifičkog područja. Od 1950-ih obilato se rabi u gotovo svim oblicima zabavne glazbe električna gitara, na kojoj se zvuk proizvodi pretvorbom akustičkog impulsa s pomoću tzv. pickupa u električni, koji se potom širi vanjskim pojačalom i zvučnicima. Istaknuti skladatelji glazbe za gitaru solo ili u komornim sastavima te gitaristički virtuozi bili su na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. J. F. M. Sor i M. Giuliani. Gradnju glazbala znatno je unaprijedio u XIX. st. Antonio de Torres Jurado. Posebno istaknutu ulogu u promicanju gitaristike u XX. st. odigrao je španjolski virtuoz A. Segovia y Torres, čijom je zaslugom klasična gitara postala cijenjenim koncertnim glazbalom za koje je niz djela napisao velik broj skladatelja, od kojih su najistaknutiji J. Turina, J. Rodrigo, M. Castelnuovo-Tedesco, Manuel Ponce, H. Villa-Lobos, D. Milhaud, F. Poulenc i dr., sve do avangardista A. Schönberga i P. Bouleza. U Hrvatskoj se u XIX. st. istaknuo kao skladatelj djela za gitaru i virtuoz I. Padovec, dok su u XX. st. za gitaru posebno uspješno skladali B. Papandopulo, S. Šulek, B. Bjelinski, D. Detoni, M. Miletić, M. Ruždjak, F. Parać, Z. Juranić i dr. Istaknuti su hrvatski gitaristi D. Petrinjak, István Römer, Goran Listeš, Petrit Çeku i dr, a u Zagrebu od 1984. vrlo uspješno djeluje Zagrebački gitarski trio.
