TRAŽI DALJE:
STRUKE:

glasovni zakon

glasovni zakon, lingvistički termin koji su u XIX. st. skovali mladogramatičari, škola njemačkih lingvista, koji su proučavali pravilnosti jezičnoga razvoja. Prema mladogramatičarskoj doktrini, svaki se glas u nekom jeziku u istim glasovnim okružjima mijenja na isti način, i ta pravilnost glasovnih promjena, jednom utvrđena, naziva se glasovnim zakonom. Primjerice, praslavensko »nazalno e« (ę) u hrvatskom daje e u svim položajima, a praslavenski meki i tvrdi poluglas (»jer« i »jor«) odražavaju se kao a u tzv. »jakom položaju«, a nestaju u tzv. »slabom« položaju, usp. praslavenski *sъnъ »san« > hrvatski san, gdje je prvi poluglas u jakom, a drugi u slabom položaju. Mladogramatičari su djelovanje glasovnih zakona smatrali beziznimnim, ograničenim jedino postojanjem analogijskih glasovnih promjena i nepravilnim promjenama poput asimilacija, disimilacija i sl. Postuliranje glasovnih zakona omogućilo je lingvistima već u XIX. st. utvrđivanje genetske srodnosti među jezicima, jer upravo zbog glasovnih zakona postoje pravilne glasovne podudarnosti među genetski srodnim jezicima. U suvremenoj lingvistici pojam glasovnoga zakona nije napušten, ali se na odvijanje glasovnih promjena više ne gleda mehanički kao u mladogramatičarskoj teoriji. Primjerice, ističe se da na glasovne promjene utječu sociolingvistički i dijalektološki činitelji, odnosno jezično posuđivanje, da se glasovne promjene često ne odvijaju simultano u svim riječima jednoga jezika, već tzv. »procesom leksičke difuzije«, zbog čega tezu o beziznimnosti glasovnih zakona valja shvatiti uvjetno.

Citiranje:
glasovni zakon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 1. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22199>.