TRAŽI DALJE:
STRUKE:

grad

ilustracija
GRAD, Bologna
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

grad, veće, kompaktno izgrađeno naselje, organizirano u više ili manje povezanu, diferenciranu društvenu zajednicu – gradsku općinu, koju čine građani toga grada. Za pojam grada broj građana nije odlučan; u povijesnoj perspektivi on se penje od nekoliko stotina na više milijuna. Većina stanovnika u pravilu je zaposlena u nepoljoprivrednim djelatnostima.

U definiranju pojma grada uzima se i niz drugih obilježja, odnosno mjerila, zasebno ili u međusobnoj kombinaciji, a ona se razlikuju ovisno o državi i svrsi određivanja statusa grada. Osim zatvorenosti ili kompaktnosti naselja (npr. gustoća zgrada po jedinici površine, srednja međusobna udaljenost zgrada) i udjelu stanovništva zaposlenog u sekundarnim (industrija, građevinarstvo) i tercijarnim (usluge) djelatnostima (ekonomski kriterij), jedno je od najčešćih mjerila veličina naselja (broj stanovnika; numeričko mjerilo). Ostala su mjerila: gustoća naseljenosti (broj stanovnika po jedinici površine), tip zgrada (višekatnice, neboderi, osobito u gradskom središtu), socijalna struktura stanovništva (npr. veći udio jednočlanih kućanstava), povijesno i pravno mjerilo, centralitet naselja (uprava, školstvo, zdravstvo), unutarnja funkcionalna podjela grada (stambena, poslovna četvrt), gustoća radnih mjesta, prometna funkcija (gustoća prometnica) i dr. Zbog toga je grad teško jednoznačno definirati, osobito u visokoindustrijaliziranim zemljama, u kojima je prijelaz seoskoga u gradsko naselje bio postupan.

Gradovi se razlikuju po načinu postanka, po unutarnjoj organizaciji, po svojem odnosu prema izravnoj okolini i po odnosu prema drugim političkim organizacijama višeg i nižega reda. Grad je nastajao i razvijao se na različite načine: kao prateći dio nekog vojnički utvrđenog mjesta, u podgrađu (suburbium) kojemu je civilno stanovništvo obavljalo obrtničke i trgovačke usluge za vojničke posade, računajući i na njezinu zaštitu za slučaj neprijateljskoga napadaja; kao naselje uz veće rudarsko područje; kao naselje uz pogodnu pomorsku ili riječnu luku; kao naselje uz jače industrijsko središte, posvuda gdje obrtnici i trgovci mogu naći posao i zaradu. Gradovi nastaju i planskom gradnjom na ekonomskim i trgovačkim čvorištima. – Kada se grad osnuje, redovito se kod građana javlja težnja da se zatvore prema vanjskomu svijetu u jednu cjelinu, da se organiziraju u zasebno političko, sudbeno i upravno tijelo, nastojeći postići i svoju autonomiju, tj. pravo da sami sebi propisuju norme ponašanja, koje će važiti za gradski teritorij i za članove gradske općine (komune). Kako bi se naglasilo odvajanje grada od njegove okoline, podižu se i obrambene zidine i mitnice oko grada, tako da se u tom zatvorenome gradskom prostoru razvija svojevrsno društvo, koje je ipak imperativno upućeno na svoju agrarnu okolinu, jer na gradskom teritoriju nema poljoprivrednih površina od kojih bi se moglo živjeti. Unatoč staleškim suprotnostima, koje među gradskim stanovnicima mogu biti vrlo oštre, među članovima gradske općine razvija se osjećaj zajedničke pripadnosti, osobito kada je riječ o odnosu prema sličnim vanjskim organizacijama. Po svojoj koncentriranoj administraciji, gušćoj naseljenosti, mogućnosti da se utvrdi, a napose kao središte obrta i trgovine te stjecište prometa i robne razmjene, grad u pravilu gospoduje nad selom i nad svojom agrarnom okolinom. Samo u iznimnim prilikama (ratovi, teške epidemije, glad) selo može blokirati grad uskraćujući mu svoje poljoprivredne proizvode uz normalne cijene.

Začetak gradova opaža se već u rodovskom poretku: sojenice u Austriji, Švicarskoj, BiH (Donja Dolina), terramare u sjevernoj Italiji s pravokutnom mrežom ulica i goleme kuće-gradovi (pueblos) u pretkolumbovskoj Americi. Grad u pravom smislu riječi pojavio se u velikim istočnim civilizacijama. Takav društveno-arhitektonski prototip s kućama i zidovima bio je Jerihon u Palestini (oko 5000. pr. Kr.), koji je u II. tisućljeću pr. Kr. monumentalno izgrađen i utvrđen. Od III. tisućljeća pr. Kr. gradovi se izdvajaju kao središta pismenosti, tehnološkoga napretka (obradba kovina), društvene uprave, političke organizacije i bogoslužja, sa širokim ulicama, zelenim površinama, kanalizacijom, zidinama i podgrađima. Tako je u dolini Inda niknuo Mohenjo Daro, a u sumersko-akadskome, babilonskom i asirskom kulturnom krugu Lagaš, Ur, Uruk, Šurupak, Eridu, Uma, Sipar, Isin, Larsa, Borsipa, Babilon, Ašur, Niniva i Dur-Šarukin. Poznati su gradovi i egipatske prijestolnice Memfis, Teba i Ahetaton. U VI. st. pr. Kr. izgrađena je sjajna perzijska prijestolnica Perzepolis. Pod istočnim utjecajima gradili su se u prvoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. na Kreti neutvrđeni gradovi Knos, Fest, Hagia Triada i Gurnia s kanalizacijom i vodovodom, a u drugoj polovici istoga tisućljeća na grčkom kopnu niknuli su utvrđeni gradovi Mikena, Tirint i Arg te u Maloj Aziji Troja. Nakon seobe Dorana (oko 1100. pr. Kr.) Grci su utemeljili gradove Atenu, Spartu, Tebu, Korint, Milet i Efez, koji su se razvili u poseban tip grada-države (→ polis). Grčkom kolonizacijom nastali su gradovi-kolonije, pomorsko-trgovački emporiji u Egiptu (Naukratida), na Crnome moru (Hersonez, Pantikapej), na Sredozemlju (Sirakuza, Selinunt, Masalija), na Jadranu (Kórkyra Mélaina – Korčula). Od druge polovice V. st. pr. Kr. planski su se gradili, prema zamisli arhitekta Hipodama iz Mileta, gradovi s pravokutnom mrežom ulica (Milet, Prijena, Knid), a poznati su i helenistički gradovi Aleksandrija, Antiohija i Pergam. I sama izrasla iz grada-države, rimska se država u svojem širenju oslanjala na gradove, bilo municipije bilo kolonije. Neki su se rimski gradovi razvili iz vojnih logora (Timgad u Alžiru, Palmira, Aosta, Singidunum – Beograd), drugi su izgrađeni kao upravna središta (Salona – Solin), neki su nastali oko luke (Ostia), a Napulj uz bogataške vile. U planski građenim gradovima primjenjivao se oblik rimskog logora, gdje su se dvije glavne ulice sjekle pod pravim kutom, a u njihovu se sjecištu nalazio forum. Potkraj III. st. sagrađena je Dioklecijanova palača kao kombinacija dvora i vojnog logora, a uz nju se nakon dolaska Slavena u Dalmaciju razvija Split. Na Istoku se nastavio razvoj starih gradova (u Indiji i Kini), a nastajali su i novi oko vojničkih logora (u Arapa), oko feudalnih dvoraca (u Indiji i Iranu) i oko središta bogoslužja. U europskom feudalnom poretku gradovi su bili važno središte obrtnika i trgovaca, a razvijali su se na mjestu starih rimskih gradova, oko samostana, dvoraca, na prirodnim prijelazima i oko rudnika. Temeljna im je razvojna značajka bila gospodarsko jačanje i borba za oslobođenje od vlasti svjetovnih i crkvenih feudalaca, što im je najčešće uspijevalo zbog vlastitih jakih materijalnih sredstava i saveza s vladarom. Neki su se europski gradovi razvili u jake gradove-države (Venecija, Genova, Bremen, Hamburg, Kijev, Novgorod, Dubrovnik). Građani su bili sloj između feudalaca i kmetova i postali su nositelji napretka. U gradovima se akumulirao kapital, oni su postali središta manufakture i industrije, a podjednako znanosti i umjetnosti, pa se upravo u njima zametnuo građanski društveni poredak. Za renesanse i baroka gradovi se proširuju i obogaćuju novim arhitektonskim oblicima i objektima, a razvoj ratne tehnike uvjetovao je gradnju gradova-utvrda u obliku višekuta, kružnice ili zvijezde. Tada se proučavao (Leonardo da Vinci, V. Scamozzi) problem gradnje tzv. idealnih gradova (Palmanova, 1593; Vitry-le-François, 1545). Za apsolutističkih monarha podizali su se neutvrđeni gradovi-rezidencije opasani parkovima (Versailles Luja XIV., Sankt Peterburg Petra I. Aleksejeviča, Mannheim na početku XVIII. st., Aranjuez u polovici XVIII. st.). Zbog velikog porasta industrijske proizvodnje u XIX. i XX. st. nastaju divovski gradovi u Europi, SAD-u i Japanu (London, Berlin, Pariz, New York, Chicago, Tokyo i dr.). Oni se šire na golemim površinama agrarne okolice i primaju poljoprivredno pučanstvo; postaju središta akumulacije kapitala i raskoši, s jedne strane, a bijede i kriminala s druge.

U novije se doba industrija seli iz velikih gradova; zbog vrlo skupa zemljišta i jeftinije zajedničke infrastrukture (vodovod i druge instalacije), u razvijenim se zemljama u središtu grada (city) grade poslovni neboderi, a stambene se četvrti sele prema periferiji (rezidencijalne četvrti).

Eksplozivan porast stanovništva u XX. st. i nagao razvoj tehnike i tehnologije uvjetovali su pojavu velikoga broja višemilijunskih gradova u cijelome svijetu (Ciudad de México, Seoul, Bombay, São Paulo, Jakarta, Manila i dr.) sa stalnom tendencijom porasta njihova broja i veličine. Rast gradova prati i niz sekundarnih pojava, kao što su onečišćivanje atmosfere, buka, sve jače izraženo uništavanje prirode, neriješen problem otpada i sl. Rješenje tih problema zahtijeva niz novih tehnoloških dostignuća i ulaganje golemih financijskih sredstava, što nije uvijek moguće osigurati, pa se spomenute poteškoće često produžuju ili javljaju ponovno u još izraženijem obliku. (→ urbanizacija; urbanizam)

Gradovi u hrvatskim zemljama različiti su po svojem podrijetlu, društvenoj strukturi, organizaciji i političkom položaju. I ovdje su oni bili naselja obrtnika i trgovaca, a vrlo su često niknuli iz korijena starijega od slavenskog naseljivanja. Gradovi takva podrijetla mnogo su utjecali na hrvatsku povijest – napose Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor. Na razvoj hrvatskih gradova znatno su utjecali i tuđi gospodari: u primorskim krajevima Mlečani, u sjeverozapadnima Madžari i Nijemci, a u krajevima pod osmanskom vlašću Osmanlije. Od XIX. st. i hrvatski su se gradovi razvijali u prilikama porasta industrijske proizvodnje, tako da su danas neki od njih jaka industrijska i lučka središta (Zagreb, Rijeka, Split i dr.) s mnogobrojnim stanovništvom, suvremeno izgrađenim četvrtima i razvijenim društvenim, kulturnim i športskim životom.

U RH grad je administrativno određen kao jedinica lokalne samouprave koja tvori prirodnu, urbanu, gospodarsku i društvenu cjelinu. Status grada dobile su općine u kojima je sjedište županije te one koje imaju više od 10 000 stanovnika. Iznimno, status grada dobila su i općinska središta koja ne zadovoljavaju te uvjete kada za to postoje posebni povijesni, gospodarski, geoprometni i drugi razlozi. Granica grada određena je granicama rubnih naselja.

Prema Zakonu o građevinskom zemljištu gradsko je ono naselje koje je općinska skupština odlučila proglasiti takvim na temelju sljedećih uvjeta:

– da ima najmanje 2000 stanovnika

– da je u naselju 20% stanovnika zaposleno u privrednim djelatnostima, osim poljoprivredne, ili 5% u uslužnim djelatnostima

– da ima školu, ambulantu, ljekarnu, dječji vrtić, poštu i trgovinu

– da ima komunalnu infrastrukturu (vodovod, električnu mrežu, odvoz smeća) i pretežit dio ulica asfaltiran.

Općinska skupština može proglasiti naselje gradom i onda kada ono ne udovoljava tim uvjetima, ako je to naselje povijesna, zaštićena urbana graditeljska cjelina ili ako je važno za razvoj turizma.

Citiranje:
grad. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 26. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22952>.