Gradić, dubrovačka plemićka obitelj. Prema predaji potječe od Vuka Grade, koji je prema jednima bio vojvoda legendarnoga bosanskog kralja Stjepana, a po drugima dukljanskoga kralja Bodina i zapovjednik tvrđave sv. Nikole, koju je 1016. predao Dubrovčanima, a oni su ga primili za patricija. Do polovice XIV. st. Gradići su se uglavnom nazivali patronimom, zbog čega nije moguće pouzdanije rekonstruirati njihovo rodoslovlje, koje se može pratiti tek od Feliksa (u. prije 1295). U prvoj polovici XIV. st. postali su utjecajni u javnom životu Dubrovnika (od 1330-ih imali su predstavnika u Senatu, od 1350-ih po dvojicu, a od 1370-ih po dvojica Gradića bili su članovi Maloga vijeća). Mato Feliksov (spominje se 1327–48) trgovao je s Kotorom, Srbijom i Mlecima, bio je biran za senatora i bio zakupnik stonske solane. Njegov sin Ivan (spominje se 1358–1402) bio je odvjetnik, sudac, knez i poslanik u Ugarskoj, Anconi i Bosni te od 1363. doživotni rizničar Svete Marije. Glavnina njegova djelovanja odnosila se na usavršavanje pravnoga sustava. Njegovi sinovi Matija (spominje se 1379–1444) i Marin (spominje se od 1396) bavili su se trgovinom i 1396. osnovali trgovačko društvo. Lozi Gradića Posestra pripadali su sinovi Feliksova sina Paska (spominje se 1280–1305), Palma (spominje se 1305–24) i Nikola (spominje se 1324–65), koji su trgovali s Dračem, Barom i Srbijom, a u gradu su obnašali različite dužnosti. Feliksov sin Blaž (spominje se 1338–77) bavio se politikom i od 1360. više je puta bio biran za kneza. Blažev sin Marin (spominje se 1392–1422) održavao je prisne veze s despotom Stefanom Lazarevićem, a njegov sin Junije (spominje se 1423–79) bio je u službi despota Đurđa Brankovića, vodio njegovo izaslanstvo patrijarhu Georgiosu Melissenosu, a potom dubrovačko papama Nikoli V., Kalikstu III. i Piju II. Junije (spominje se 1446–64) bio je 1446. dubrovački predstavnik na svadbi bosanskog kralja Tomaša, a 1464. na krunidbi kralja Matije Korvina. Jeronim Alegretov bio je 1515. upućen mamelučkomu sultanu Kansu Gavri, od kojega je ishodio dozvolu za otvaranje dubrovačkoga konzulata u Aleksandriji i postao njegovim prvim konzulom. U XVII. i na početku XVIII. st. istaknuli su se u različitim poslanstvima Grgurov sin Marin (1622. kod španjolskog kralja Filipa IV.), Frano Šiškov (oko 1659–1740) dogovorio je s Portom 1703. smanjenje harača, a nakon misije iz 1709. protiv njega je pokrenuta istraga pod sumnjom da je zloupotrijebio diplomatski položaj za osobne probitke. U kulturnom i vjerskom životu grada istaknuli su se profesor građanskoga prava Ivan (XV. st.), stonski biskup, nabožni pisac i prevoditelj Bazilij (XVI. st.), prigodni pjesnik Matija (XVI. st.), državnik i humanist Miho (1584–1634), pjesnik i vjerski pisac Ignjat, pjesnikinja Benedikta, diplomat i polihistor Stjepan. U XIX. i na početku XX. st. značajniju ulogu imali su Sigismund (Šiško, 1744–1827), prigodni latinski pjesnik Nikša (1737–1815), sudski kancelar u Cavtatu Miho (1832–1911), pisac i pravnik Nikša (1825–94), koji je kao sudac službovao u Dubrovniku, Splitu i Kotoru, te Baldo, jedan od posljednjih članova obitelji, sudionik pri sastavljanju Zadarske rezolucije 1905.
