grafologija (grafo- + -logija), vještina tumačenja i identificiranja rukopisa.
1. U pravu, vještačenje (identificiranje) rukopisa, tj. stručno utvrđivanje podrijetla nekakva rukopisa (potpisa) na temelju analize i usporedbe općih i individualnih obilježja spornoga i nespornog rukopisa. Grafologija se primjenjuje u pravne svrhe (ugovori, oporuke, poslovne isprave, anonimna pisma i sl.) ili u književno-povijesne svrhe (rukopisi nesigurna autorstva). Vještačenja provode kriminalističko-tehničke ustanove i sudski vještaci za rukopise. Poznata su vještačenja rukopisa ona A. Bertillona, odn. njegova pogrješna grafološka ekspertiza u aferi Dreyfus (1895), a u nas utvrđivanje posljednjega zapisa A. Cesarca na zidu tamnice (logor Kerestinec, 1941).
2. U psihologiji, neznanstvena disciplina kojoj je svrha dijagnoza ličnosti. Budući da se psihički procesi (gotovo bez iznimke) u organizmu očituju u promjenama, među kojima su najpoznatije mikropromjene u motorici (npr. drhtanje u uzbuđenju, pokretanje glasnica pri mišljenju), drži se da bi se u rukopisu, koji predočuje finu motoriku, morale odražavati osobine ličnosti. Iako je ta osnovna pretpostavka ispravna, rukopis je mnogo više pod utjecajem drugih vanjskih čimbenika (vrsta pisala, vrsta podloge na kojoj se piše, oponašanje i dr.). Tek se u krajnjim slučajevima teške poremetnje ličnosti očituju i u rukopisu, ali su tada ostali vanjski simptomi očitiji i sigurniji.
