Grillparzer [gri'lparcəɹ], Franz, austrijski književnik (Beč, 15. I. 1791 – Beč, 21. I. 1872). Nakon studija prava radio kao činovnik, ravnatelj arhiva, dvorski savjetnik. Svojim je kazališnim prvijencima brzo stekao popularnost i slavu, ali je 1838. došao u sukob i s cenzurom i s publikom, pa se povukao iz javnosti. Tek u dubokoj starosti dobio je zaslužena priznanja. Autor pjesama, epigrama, novela i cijelog niza dokumentarno značajnih dnevnika. Grillparzer je najznačajniji kao kazališni autor, po riječima H. von Hofmannstahla »reprezentativni autor bečke kulture sredinom prošloga stoljeća«. Započeo je u znaku romantike, no ubrzo je prešao na klasicistički ton. Duboko ukorijenjen u njemačkom izrazu, s tonovima iz pučkog pjesništva i Goethea, Grillparzer daje izrazite ugođaje u znaku modernoga psihologizma. Kazališno mu je djelo uspjela izuzetna sinteza tradicije antike, austrijskoga i španjolskoga baroka, bečkoga pučkog teatra i weimarske klasike. Teme su njegovih drama mitološke ili povijesne, s osobama i događajima iz austrijske ili svjetske povijesti, ali je glavna simbolika uvijek odiseja jedne izmučene i razapete ličnosti u duhu fatalizma, malodušnosti i neodlučnosti spram vremenu. Djela: Sapfa (Sappho, 1819), Zlatno runo (Das goldene Vließ, trilogija 1822), Sreća i kraj kralja Ottokara (König Ottokar’s Glück und Ende, 1825), Vjerni sluga svojega gospodara (Ein treuer Diener seines Herrn, 1828), San koji je život (Der Traum ein Leben, 1840), Jao onomu tko laže (Weh’ dem, der lügt, 1840), Valovi mora i ljubavi (Des Meeres und der Liebe Wellen, 1840), Nesloga braće u kući Habsburga (Ein Bruderzwist in Habsburg, 1848), Židovka iz Toleda (Die Jüdin von Toledo, 1851); pripovijetka Jadni svirač (Der arme Spielmann, 1847) i dr.
