TRAŽI DALJE:
STRUKE:

habitus

habitus (lat.: držanje, svojstvo, izvanjska pojava).

1. U filozofiji, skolastički latinski termin za Aristotelovu kategoriju ἕξıς, koja označuje uobičajeni način djelovanja i ponašanja, stanje ili držanje tijela ili duše, kakvoću (duhovna ἕξıς, odn. habitus je npr. vrlina, umjerenost nadarenost itd.). U fenomenologiji E. Husserla habitualnosti označavaju stečene trajne odredbe transcendentalnoga Ja. Ono ih dobiva time što u struji svijesti ostaje identično sa samim sobom u sveukupnom iskustvu svijeta i samoga sebe.

2. U sociologiji kulture i teoriji književnosti, pojam koji je francuski sociolog P. Bourdieu preuzeo od teoretičara umjetnosti E. Panofskog. Objašnjava ga kao obrazac praksi i predodžaba što ga svako društvo postupno ustrojava kod svojih pripadnika. Preko habitusa mogu se razabrati »strukturni afiniteti«, npr. između područja umjetnosti, znanosti i politike, te tako iščitati ukupna karta vrijednosti određene kulture.

3. U biologiji, vanjski lik nekog organizma, posebno biljke. Ovisi prvenstveno o nasljednoj strukturi, a kao glavni elementi habitusa uzimaju se veličina i oblik žilja i stabljike te oblik i gustoća krošnje. Habitus može biti znatno promijenjen trajnim utjecajem nekih vanjskih čimbenika (npr. klekast habitus na gornjoj granici šumske vegetacije zbog djelovanja vjetra, hladnoće i dugotrajna pritiska snijega).

4. U mineralogiji, karakterističan oblik (forma) ili način (modus) na koji se minerali pojavljuju u prirodi, ili pak oblik rasta kristalita.

Citiranje:
habitus. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23997>.