Juda Halevi [halevi'] (Jehudah ben Šmuel ha-Levi, također Juda Levit), španjolski židovski pjesnik i religijski filozof (Tudela ili Toledo, oko 1075 – Kairo ili Aleksandrija, Egipat, 1141). U slavu Svete zemlje napisao glasovitu Odu Sionu (Zionide). Živio vjerojatno u Granadi i Córdobi radeći kao liječnik, a sa 50 godina ukrcao se na brod i pošao u Palestinu. U mladosti je pisao ljubavnu liriku, a poslije se okrenuo vjerskim temama i postao jedan od najznačajnijih židovskih pjesnika srednjega vijeka. U gotovo 350 pjesama slavi Boga i oplakuje gubitak stare domovine. Filozofiju je smatrao nedostatnom: ako Bog po objavi jest, onda dokazi o njegovu postojanju nisu potrebni jer su svugdje prisutni. Svoju je misao izložio u Knjizi Hazarovoj (Sefer ha-Kuzari), dijalogu između rabina i obraćenoga hazarskoga kralja Bulana. Djelo je izvorno bilo napisano na arapskom, a na hebrejski su ga preveli Juda ibn Tibbon i Juda al-Kharini. Njegova je svjetovna i religijska poezija pod formalnim utjecajem arapske književnosti. Prema jednoj legendi, izgubio je život negdje u Egiptu, na putu u Jeruzalem, a prema drugoj, ubio ga je neki arapski vitez dok se Juda molio pred Zidom plača.
