struka(e):
ilustracija
HALOFITI, halofitske zajednice u obalnom području Jadranskog mora

halofiti ili slanjače (grč. ἅλς, genitiv ἁλός: sol + -fit), biljke prilagođene životu na staništu bogatom lako topljivim solima (pretežito natrijev klorid, sulfat i karbonat). Osim u moru, uz more i slana jezera, slana se staništa nalaze i u kopnenim, osobito stepskim i pustinjskim područjima, gdje zbog aridne klime, na tlima s plitkom podzemnom vodom, za sušnih razdoblja »iscvjetava« sol na površini, npr. na nekim lokalitetima u Makedoniji, u Vojvodini i Madžarskoj. Prema tipu staništa halofiti su kopneni (terestrički), močvarni (higrohalofiti) i vodeni (hidrohalofiti). Na slanim je staništima zbog visokih osmotskih vrijednosti tla (koje npr. u morskoj vodi s 3% soli dosežu 20 bara, u nekim tlima, npr. u madž. alkalnoj stepi, više od 30 bara) otežana opskrba biljaka vodom. Zato većina biljaka stablašica (kormofita) ne može uspijevati u slanoj morskoj vodi ili na slanome tlu, dok su se halofiti prilagodili. Nagomilavajući soli u svojim stanicama postižu veće osmotske vrijednosti od onih u tlu ili slanoj vodi, pa je npr. u vrste Atriplex confertifolita izmjerena vrijednost oko 150 bara, a u vrste Avicennia nitida u vegetaciji mangrove oko 165 bara. Neke biljke mogu podnositi velika kolebanja koncentracije soli (eurihalini halofiti), npr. na morskim obalama, gdje se za plime i velikih valova povećava koncentracija soli, a za kišna vremena sol se ispire iz podloge. Neke su pak biljke osjetljive na velike promjene koncentracije soli (stenohalini halofiti). Prema načinu reguliranja sadržaja soli u stanicama, odn. prilagodbama na slano stanište, razlikuju se: (1) Sukulentni halofiti, koji protiv prevelike koncentracije soli u staničnome soku nakupljaju veće količine vode. To je tzv. solna sukulencija (npr. u vrste Salicornia europae). (2) Nesukulentni halofiti, koji s pomoću »solnih« žlijezda izlučuju suvišnu sol iz tijela (npr. Spartina alterniflora) ili se sol gutacijom izlučuje na površinu listova (krinohalofiti). (3) Euhalofiti nakupljaju soli za sve vrijeme rasta, npr. Juncus gerardi, Suaeda fruticosa, Salsola kali. Halofiti su zastupljeni najčešće u por. Chenopodiaceae, Plumbaginaceae, Frankeniaceae, Poaceae, Juncaceae. U Hrvatskoj, osim u moru, halofiti rastu na morskoj obali u pojasu prskanja mora, a mjestimice i podalje od mora, gdje je zbog snažnih vjetrova izražena posolica, pa je tlo zaslanjeno. Na grebenastoj obali, kakva je u nas najčešća, raste posebna halofilna vegetacija (sveza Crithmo-Limonion) s malim brojem vrsta, kao što su npr. mrižica (Limonium cancellatum), petrovac (Crithmum maritimum), jastučasti trputac (Plantago scopulorum) i dr., dok se na muljevitoj obali nalaze »livade« caklenjače (sveza Arthrocnemion fruticosi) gdje osim grmolike caklenjače (Arthrocnemum fruticosum) rastu još npr. Limonium angustifolium, Salicornia Europaea, Triglochin bulbosum, Inula crithmoides, Suaeda maritima. Od cvjetnjača u moru na pjeskovitu i muljevitu dnu rastu morske »trave« u plićem moru to su Zostera marina, Z. noltii, Cymodocea nodosa, a dublje na pjeskovitu dnu Posidonia oceanica.

Citiranje:

halofiti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/halofiti>.