Heinse [hại'nzə], Johann Jakob Wilhelm, njemački književnik (Langewiesen, Thüringen, 15. II. 1746 – Aschaffenburg, 22. VI. 1803). Jedan od zastupnika romantičarskoga pokreta Sturm und Drang, zagovornik nesputane osjetilnosti i užitka, Heinse u svojem djelu stapa elemente Wielandove estetike i Rousseauova nauka o prirodnom čovjeku. Djelujući kao pjesnik, romanopisac, esejist i prevoditelj (Petronija Arbitera i T. Tassa), Heinse je značajan preteča njemačkog romantizma. U svojim zapiscima o slikarstvu (o Rubensu) promicao je helensko-renesansni kult ljepote. Djela: Epigrami (Sinngedichte, 1771); romani Laidion ili eleuzinske tajne (Laidion oder die Eleusinischen Geheimnisse, 1774), Ardinghello i Otoci blaženih (Ardinghello und die glückseligen Inseln, I–II, 1787), Hildegard von Hohenthal (I–III, 1795–96), Anastazija i igra šaha (Anastasia und das Schachspiel, I–II, 1803).
