anatolijski jezici

anatolijski jezici, potporodica indoeuropskih jezika koji su se govorili u Maloj Aziji. Ondje se javlja od II. tisućljeća pr. Kr. Najznatniji je hetitski. Na njem su se u arhivu kraljevske prijestolnice Hatuše (Boğazkale kraj Ankare) očuvali mnogobrojni klinopisni tekstovi koji tvore dio mezopotamske pismenosti. Dešifrirao ih je 1916. Bedřich Hrozný. Istomu krugu pripadaju srodni jezici luvijski i palajski. Hetitska pismenost vrlo je raznolika. U njoj ima i znatnih književnih tekstova, kakvi su autobiografija cara Hatušilija III. ili mit o zmiji Ilujanki i olujnome bogu i mit o bogu raslinja Telepinuu. Neki mlađi tekstovi nađeni na sirijskom obalnom pojasu pisani su luvijskim jezikom i posebnim hijeroglifskim pismom. Tradicijom ustaljen naziv hetitski hijeroglifi nije ispravan. Nasuprot tim staroanatolijskim jezicima stoje novoanatolijski. Poznati su iz zapadne Male Azije s natpisa iz I. tisućljeća pr. Kr. pisanih slovima srodnima grčkom alfabetu. Ti su jezici licijski (varijante A i B), lidijski, karijski i pizidijski, kojega pripadnost toj porodici nije konačno utvrđena.

Citiranje:
anatolijski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 10. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2518>.