hi (grčki χεῖ, kheĩ; Χ, χ).
1. Dvadeset drugo slovo grčkog alfabeta, znak za aspirirani bezvučni velarni okluziv kh. Riječ je o jednom od naknadno uvedenih grafema, koji je možda izveden od jedne varijante feničkoga tau. Kao oznaka broja može označavati glavnu, rednu ili priložnu varijantu broja šesto (χ´), odn. šesto tisuća (ˏχ).
2. U fizici, znak (χe) za električnu susceptibilnost; znak (χm) za magnetsku susceptibilnost.
