hipostaza (grčki ὑπόστασıς: podloga, osnova).
1. U povijesti religijâ, personificiran atribut božanstva ili samostalno božanstvo (u Rimljana Justitia, Pax, Amor, Victoria; u parsizmu Ameša Spentas). U kršćanskoj trinitarnoj teologiji, božanska osoba, ono po čemu se razlikuju Otac, Sin i Duh Sveti i što među njima više nije priopćivo u jedinstvu jedne božanske naravi, shvaćene kao ljubav.
2. U filozofiji, bit, pojedinačna supstancija, trajna metafizička osnova stvari, za razliku od njezinih promjenljivih svojstava (akcidenata). Hipostazirati znači pretvoriti u samostalnost, u supstancijalnost, tj. u nešto što ne postoji tvarno, npr. pojmove o predmetima (Platonove ideje su hipostazirani rodovski pojmovi).