hod, aktivno kretanje tijela naizmjeničnim pokretima donjih udova, što obično rezultira prenošenjem tijela s jednoga mjesta na drugo (lokomocija). Te su kretnje automatske, a jedino su započinjanje hoda i promjene u hodu (smjer, brzina, zaustavljanje) pod kontrolom volje. Funkcija hodanja vrlo je složena i obuhvaća niz stečenih refleksa, pa zdravo dijete nauči hodati tek potkraj prve godine života. Koordinaciju pojedinih kretnji pri hodu obavlja mali mozak, pa je pri njegovu oštećenju hod poremećen. Hod je i produkt složenih međusobnih reakcija unutarnjih i vanjskih mehaničkih sila, što uključuje mnogobrojna mehanička zbivanja: naprezanje i trenje u zglobovima, dinamiku mišića kao aktivnoga činitelja kretnji, kosti kao poluge i dr. Živčani impulsi i kontrola djelovanja tih sila, uz mogućnost orijentacije u prostoru, rezultiraju pokretom, tj. korakom kojemu je svrha (u pojednostavnjenu, mehaničkom smislu) pomak težišta tijela.
Način hoda može biti raznolik, što ovisi o spolu i konstituciji osobe, stanju mišića, životnoj dobi, uhranjenosti, obući i dr., kao i o ritmu hodanja, umoru, kakvoći tla itd. Normalan hod umjerenom brzinom ritmičko je kretanje slijedom naizmjeničnih pokreta obiju nogu prema naprijed. Pritom se stopalo jedne noge osloni na podlogu prije nego što se stopalo druge noge odvoji od nje. Usklađeno (uglavnom automatizirano) djelovanje mišića omogućuje pri hodu pokret prema naprijed uz istodobno »nošenje« tijela. Suprotstavljajući se sili teži, djelovanje mišića osigurava potrebnu stabilnost zglobova, kako bi rad mišića pri samom pokretu bio učinkovit. U mehaničkom smislu, čovjekov je hod zapravo gubljenje i uspostavljanje ravnoteže tijela, tako da se ravnoteža uspostavi prije nego što bi se posve poremetila i tijelo palo. Pomak tijela prema naprijed nastane pružanjem noge u drugoj polovici faze njezina opterećenja, a ravnoteža se uspostavlja funkcijom ispružene noge u iskoraku.
Poremećeni hod (dizbazija) može imati mnogobrojne uzroke, a obično se naziva šepanje (lat. claudicatio). Javlja se kod abazije, kod djelomičnih ili potpunih mlohavih ili grčevitih kljenuti te kod neuromuskularnih bolesti, kod bolova zbog upalnih i degenerativnih bolesti zglobova nogu, prirođenog iščašenja kuka, nejednake duljine nogu i dr. Neki su oblici poremećena hoda karakteristični: bolesnik sa spastičnom paraparezom (grčevita kljenut obiju nogu) hoda (uz pridržavanje ili ortozu) »u škarama« (noge se u hodu preklapaju); bolesnik s mlohavom kljenuti živca peroneusa savija pri hodu nogu u koljenu kako bi od podloge podignuo stopalo, koje mlohavo visi, što se uspoređuje s »pijetlovim hodom«; »bolno šepanje« označeno je vremenski vrlo kratkim opterećenjem bolne noge, kako bi se teret tijela što brže prebacio na drugu, bezbolnu nogu itd. Šepanje može biti i psihogeno uvjetovano.
