Hutcheson [hʌ'čisən], Francis, engleski filozof (Drumalig, Sjeverna Irska, 8. VIII. 1694 – Glasgow, 1746). Istaknuti predstavnik moralističke škole, glasoviti pedagog, Hutcheson je izvršio velik utjecaj na D. Humea i A. Smitha, a donekle i na I. Kanta. Osnovna je ideja i načelo njegove etičke koncepcije čovjeku izvorni »moralni osjećaj« (moral sense), koji je izvor tzv. racionalnih afekata (afekata refleksije), različitih od nužnih ili životinjskih afekata. S pomoću tih viših afekata čovjek ocjenjuje moralne čine: odobrava i potiče na moralno lijepo, a osuđuje i odbacuje moralno ružno. Moralne zakone Hutcheson smatra vječnim i nepromjenljivim. U svojim zanimljivim estetskim postavkama, Hutcheson je smatrao da je ljepota nešto što nam se nadaje upravo najviše onda kada ne razmišljamo o uzroku ljepote. Suvišno je pitati što je lijepo, kao što je suvišno pitati što je vidljivo: jer kao što za vid imamo poseban organ – oko, tako i za lijepo imamo unutarnje osjetilo lijepoga. Lijepo može biti samo ono što je sastavljeno, a prolazni nesklad dijelova povećava dojam općega sklada. Glavna djela: Istraživanja o izvorima naših ideja o lijepom i vrlini (Inquiry into the Original of our Ideas of Beauty and Virtue, 1725), Sinopsis metafizike (Metaphysical Synopsis, 1742), Sustav moralne filozofije (A System of Moral Philosophy, I–II, 1755), Kompendij logike (Logical Compendium, 1756).
