Ibn Zajdun (arap. Abū Walīd Aḥmad ibn ‘Abdullah ibn Aḥmad al-Maẖzūmī ibn Zaydūn [ibn zajdu:'n]), arapsko-španjolski pjesnik i vezir (Córdoba, 1003 – Sevilla, 1071). Jedan od najvećih pjesnika muslimanske Španjolske. Bio je povjerenik vrhovnoga suca u Córdobi; pao u nemilost zbog ljubavi prema princezi Walladi, kćeri omejidskoga kalifa Al-Mustakfija, koja je i sama bila pjesnikinja. Njegovo je pjesništvo nadahnuto tom ljubavlju pa su ga mnogi orijentalisti uspoređivali s Tibulom i Petrarcom. Nakon dugotrajna lutanja utočište je našao u Sevilli, gdje je u službi Al-Mu‘tadida al-‘Abadija dobio naslov »vezira mača i pera«. Njegovo se pjesništvo odlikuje izbrušenošću forme, a u tematskom pogledu čini kvintesenciju arapskog španjolskog pjesništva, koje se isticalo ljubavnom lirikom i izraženim smislom za ljepotu prirode. Napisao je i dvije poslanice: Šaljiva poslanica (Al-Risāla al-hazaliyya) i Ozbiljna poslanica (Al-Risāla al-ğiddiyya); objavljene su u Beču 1770. i prevedene na latinski.
