idealističko-estetička lingvistika, jezični nauk što ga je od poč. XX. st. razvijao i promicao Karl Vossler (Pozitivizam i idealizam u jezikoslovlju, 1904). Suprotstavljajući se mladogramatičarskomu evidentiranju i proučavanju činjenica samih za sebe, Vossler pod »idealizmom« shvaća otkrivanje uzročnih veza među činjenicama i pojavama. Na temelju Humboldtova poimanja jezika i njegova »unutarnjega jezičnog oblika« (innere Sprachform) Vossler pov. razvoj jezika nastoji protumačiti »duhom jezika« (Sprachgeist), čemu će 1920-ih pridodati i estetički nauk B. Crocea: jezik je individualni stvaralački čin, u kojem estetički čimbenici imaju odlučujuću ulogu, pa je razvoj jezika uvjetovan razvojem kulture, umjetnosti i književnosti. Značajniji su predstavnici toga smjera na njem. jezičnom području E. Lerch i stilističar Spitzer, a u Italiji os. G. Bertoni i, usputno, komparatist V. Pisani.
