imaginarij (prema latinski imago, genitiv imaginis: slika), u užem, književnoznanstvenom smislu, zaliha predodžbi stvorena uporabom književnog jezika. Tradicija mišljenja o književnosti kao o privilegiranome jezičnome skladištu slika potječe s jedne strane iz njezina filozofskog tumačenja kao umjetnosti oponašanja ili preslikavanja stvarnosti, a s druge iz njezina retoričkoga razumijevanja kao pohranjivača kulturalnoga pamćenja. Tijekom novovjekovne razgradnje klasične retorike, književni se imaginarij postupno povezuje s osjetilnim predodžbama stvorenima u ljudskoj svijesti kroz njezinu ukupnu perceptivnu, imaginativnu i jezičnu aktivnost. Tako se renesansna egzemplarno-reprezentativna koncepcija književne slike pretvara u romantičarsku simboličku koncepciju te slike kao pokretača nepreglednih asocijativnih lanaca. Prema kraju XIX. st. slikovnost se poima kao zapretana dimenzija dominantne pojmovne uporabe jezika kojoj književnost omogućuje obnavljanje. Književne se teorije XX. st. suprotstavljaju takvu zanemarivanju specifičnosti književnog jezika, koje ga pretvara u puko sredstvo osjetilnih dojmova, ističući da njegovi postupci dezautomatiziraju percepciju i pokreću novo viđenje stvari (koncepcija očuđivanja u ruskom formalizmu). Otvara se razdoblje istraživanja načina kojima književnost navodi čitatelja na iskoračenje iz receptivnoga (imaginativnoga) prostora u perceptivni (vizualni) prostor, kao što su različite figure, metrički, ritmički i intonacijski uzorci u pjesništvu, odn. opis, dijalog, slobodan neupravni govor ili »struja svijesti« u prozi. Proučava se odnos književnog imaginarija prema imaginariju što ga u ljudskoj svijesti uobličuju halucinacije, snovi, uspomene, fantazmi, različiti tipovi diskursa, urbani život ili suvremeni mediji (fotografija, kino, televizija, video, internet, CD-i i sl.). Imaginarij se preciznije povijesno, kulturalno, spolno i mentalitetno razgraničuje.
