TRAŽI DALJE:
STRUKE:

imperativ

imperativ (učeni latinski imperativus: zapovjedni).

1. U gramatici, zapovjedni način, glagolski način kojim se izražava zapovijed, zahtjev ili (u niječnim rečenicama) zabrana, npr. Donesi novine! Pjevaj! Ne viči! U mnogim jezicima glagol ima imperativne oblike samo u drugom licu, budući da se zapovijedi i zabrane obično izriču sugovornicima. Glagol je u imperativu obično aktivan, dok su pasivni imperativi (npr. budi blagoslovljen) rijetki, kako u hrvatskome tako i u jezicima svijeta. Sintaktički, neprelazni glagol u imperativu često čini cijelu rečenicu, a u morfološkome pogledu imperativ je u mnogim jezicima najmanje obilježen glagolski oblik, identičan čistoj osnovi ili korijenu (npr. u latinskome, sanskrtu i baskijskome). Tako je bilo i u indoeuropskom prajeziku, dok se slavenski i hrvatski imperativ razvio iz indoeuropskoga optativa (željnoga načina).

2. U filozofiji, oblik zapovijedi ili zahtjeva što određuje djelovanje pojedinca. Postoje načelno dvije vrste imperativa: dok hipotetički imperativ vrijedi samo pod određenim uvjetima, kategorički imperativ vrijedi uvijek i bezuvjetno. U angloameričkoj filozofiji morala razvijen je i utilitaristički imperativ, koji ispravnima smatra one radnje koje imaju najbolje posljedice i koje time stvaraju najveću moguću korist. On stoga glasi: »Maksimiraj korist!« U pogledu shvaćanja koristi razlikuju se utilitarizam radnji i utilitarizam pravilâ: dok prvi nalaže izvršavanje radnji koje pod danim okolnostima smjeraju na najveću moguću korist, utilitarizam pravilâ uspoređuje planiranu radnju s pravilom ili normom koja joj leži u temelju i ispituje ju s obzirom na njezinu korisnost. Zbog toga imperativ tog utilitarizma pravilâ glasi: »Radi primjereno pravilu koje smjera najvećoj mogućoj koristi!« Takva vrsta imperativa stoji u izravnoj vezi s vrijednosnim sudovima koji odlučuju o tome što je korisno i dobro, a što je štetno. Zato ti imperativi, koji proistječu iz vrijednosnih (moralnih) sudova, imaju više apelativno a manje bezuvjetno važeće značenje.

3. Općenito: zapovijed, nužnost, neophodnost, obveza, neotklonjiv zahtjev, prijeka potreba; nagon, snažna pobuda.

Citiranje:
imperativ. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27193>.