indoeuropski jezici

ilustracija
INDOEUROPSKI JEZICI, približna raširenost indoeuropskih jezika u Europi i Aziji
ilustracija1ilustracija2

indoeuropski jezici, jezična porodica koja obuhvaća sljedeće skupine jezika: anatolijski, indoiranski, grčki, italski, keltski, germanski, armenski, baltoslavenski (baltički i slavenski), toharski i albanski. Neki među navedenim jezicima sami su za sebe grane ravnopravne ostalima (grčki, armenski, albanski), a neke su skupine iznimno brojne jezicima (indoiranski jezici dijele se na tri grane i obuhvaćaju više desetaka jezika). Toharska i anatolijska grana izumrle su, a u ostalim je granama barem po nekoliko živih jezika; od italskih su jezika živi jedino romanski jezici, koji su se svi razvili iz vulgarnolatinskoga. U indoeuropsku porodicu svrstavaju se i mnogi izumrli, fragmentarno posvjedočeni jezici koji nisu dovoljno poznati da bi ih se moglo pribrojiti nekoj od dobro utvrđenih grana; to su npr. venetski (u sjeveroistočnoj Italiji, prije rimskih osvajanja), mesapski (u Apuliji), južnopicenski (u Picenumu u Italiji), frigijski (u Anatoliji), luzitanski (u antičkom Portugalu), trački (na području današnje Bugarske), dački (u sjevernoj Bugarskoj i južnoj Rumunjskoj) i dr. Tradicionalno se indoeuropski jezici dijele na centumske (anatolijski, grčki, italski, keltski, germanski, toharski, venetski) i satemske (indoiranski, armenski, baltoslavenski, albanski, trački), no u novije je doba ta podjela napuštena, jer ne odražava izvornu dijalektalnu raščlanjenost indoeuropskoga. Prema novijim, ali ne i općeprihvaćenim shvaćanjima, iz zajedničkoga su se prajezika prvo odijelili staroanatolijski jezici (hetitski, luvijski i palajski), posvjedočeni od prve polovice II. tisućljeća pr. Kr. u današnjoj Turskoj. To je tzv. indohetitska hipoteza, koju je prvi iznio američki lingvist Edgar Howard Sturtevant.

Indoeuropski se prajezik najvjerojatnije govorio polovicom IV. tisućljeća pr. Kr., a o području u kojem se govorio postoje različita mišljenja. Najveći broj lingvista prihvaća pretpostavku litavsko-američke arheologinje Marije Gimbutas, prema kojoj je pradomovina Indoeuropljana bila u stepama južne Rusije i Ukrajine, odakle su se govornici indoeuropskoga prajezika i idioma koji su iz njega nastali postupno širili prema Balkanu, istočnoj Europi, te preko Srednje Azije na Indijski poluotok (kamo su govornici staroindijskoga dospjeli već polovicom II. tisućljeća pr. Kr.). Arheološka kultura koja se prema M. Gimbutas može pripisati govornicima indoeuropskoga prajezika naziva se kulturom kurgana, prema tipičnim nadgrobnim humcima u kojima su pronađeni njezini ostatci. Arheološki nalazi o kulturi kurgana dobro se slažu s rezultatima rekonstrukcije rječnika i kulture govornika indoeuropskoga prajezika; riječ je o patrijarhalnoj i patrilinearnoj ratničkoj kulturi polunomadskih ratnika, kulturi u kojoj iznimnu ulogu igraju ratničke vrline i slava, te pjesnička riječ sa svojim magijskim djelovanjem. U rekonstruiranoj mitologiji Indoeuropljana ističe se kult »oca neba« (grčki Zeus, rimski Jupiter), predaja o »napitku besmrtnosti« i kultnoj ulozi žrtve, pri čemu osobitu važnost ima konjska žrtva (pretpostavlja se da je ovladavanje tehnikom uzgoja konja pridonijelo velikoj ekspanziji govornika indoeuropskih jezika u III. i II. tisućljeću pr. Kr.). Prema nekim je mišljenjima (teorija francuskoga filologa i povjesničara religije Georgesa Dumézila) za indoeuropsku kulturu karakteristična tzv. trodijelna ideologija, sveobuhvatno tumačenje svijeta pod utjecajem diobe društva na tri »funkcije«, koje odgovaraju kastama ratnika, svećenika i poljodjelaca.

Genetsku srodnost indoeuropskih jezika koji se govore u Europi naslutili su već u XVII. st. neki znanstvenici (npr. Gottfried Wilhelm Leibniz), no ona je postala predmetom znanstvenog interesa tek kada su u XVIII. st. u Europi postale dostupnima spoznaje o učenom jeziku Indije, sanskrtu. U istraživanju podudarnosti sanskrta s europskim jezicima sudjelovali su mnogi misionari, među njima i gradišćanski Hrvat Filip Ivan Vesdin, no zajedničko podrijetlo indoeuropskih jezika u približno današnjem smislu predložio je 1786. britanski kolonijalni službenik u Calcutti William Jones. Znanstveni je dokaz genetske srodnosti indoeuropskih jezika pružio 1816. njemački lingvist Franz Bopp, usporedivši konjugacijske paradigme na sanskrtu, grčkom, latinskom i nekim drugim jezicima. Bopp je u tom radu pokazao da sličnosti među glagolskim oblicima na indoeuropskim jezicima ne mogu biti rezultat slučajnosti ni posuđivanja, već da su morale nastati zbog razvoja iz zajedničkoga jezika pretka, tj. iz indoeuropskoga prajezika. Tijekom XIX. st. poredbena je gramatika indoeuropskih jezika postala dominantnom paradigmom u lingvistici: upravo je na građi indoeuropskih jezika uspostavljena metoda lingvističke rekonstrukcije i model genealoškoga stabla (August Schleicher), na indoeuropskim jezicima mladogramatičarska je lingvistička škola dokazivala svoje teze o pravilnostima jezičnoga razvoja i beziznimnosti glasovnih zakona (Karl Brugmann, Hermann Paul), a začetci strukturalne lingvistike prisutni su u doktorskoj disertaciji Ferdinanda de Saussurea o samoglasničkom sustavu indoeuropskoga prajezika, u kojoj je švicarski lingvist strukturalnom analizom rekonstruiranoga prajezika pretpostavio u njemu postojanje laringalnih suglasnika, kojih su odrazi u hetitskome posvjedočeni tek pola stoljeća poslije.

Tijekom XX. st. indoeuropska je poredbena gramatika usavršila metodologiju rekonstrukcije prajezika, a u sklopu indoeuropske poredbene gramatike razvile su se i nove discipline: poredbena poetika, lingvistička arheologija, dijakronijska tipologija, unutrašnja rekonstrukcija itd. Iznesene su i pretpostavke o dubinskoj genetskoj srodnosti indoeuropskih jezika s drugim jezičnim porodicama, među kojima se osobito ističe tzv. nostratička teorija, koju je zastupao ruski lingvist Vladislav Markovič Ilič-Svitič; prema nostratičkoj teoriji indoeuropski jezici bili bi srodni uralskima, kartvelskima, afroazijskima, dravidskima i altajskima (turkijski, mongolski i tungusko-mandžurski). Premda je oslonjena na ozbiljne argumente, nostratičku teoriju valja još uvijek smatrati nedokazanom, a pitanje o dubinskoj srodnosti indoeuropskih jezika neriješenim.

Rekonstruirani je indoeuropski prajezik imao vrlo složen suglasnički sustav s tri serije okluziva i nizom »laringalnih« suglasnika, koji su većinom nestali u posvjedočenim jezicima. Naglasak je u prajeziku bio slobodan i melodijski, kao u vedskom sanskrtu, a prijevoj samoglasnika je bio iskorišten u tvorbi brojnih gramatičkih kategorija. U sustavu imenica prajezik je imao osam padeža (nominativ, vokativ, akuzativ, genitiv, dativ, lokativ, ablativ i instrumental), koji su najbolje očuvani u sanskrtu. Poznavao je jedninu, dvojinu i množinu, te tri gramatička roda (muški, ženski i srednji, no vjerojatno je još stariji sustav sa samo dva roda – živim i neživim). Glagolski je sustav bio zasnovan na oprjeci između prezenta, aorista i perfekta (slično kao u starogrčkome). Prema mišljenju većine lingvista poredak sintaktičkih kategorija bio je S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol), a ustroj rečenice bio je akuzativan (kao u latinskome).

Suvremeni su indoeuropski jezici međusobno prerazličiti da bi se mogli svrstati u određeni strukturalni tip; pa ipak, tipična je za indoeuropske jezike složena struktura sloga, prisutnost kategorije roda, broja i padeža kod imenica, te sprezanje glagola u licu subjekta rečenice. Neke su jezične pojave u indoeuropskim jezicima rijetke ili potpuno nepoznate, npr. ejektivni i implozivni suglasnici, ergativan i aktivan ustroj rečenice, oprjeka inkluziva i ekskluziva u zamjenica itd. Premda po broju govornika zaostaje za sinotibetskim jezicima, a po ukupnom broju jezika koji je čine za jezicima nigersko-kordofanske porodice, po raširenosti je indoeuropska porodica jezika najznačajnija jezična porodica na svijetu: indoeuropski se jezici danas govore na svim kontinentima, a u tu se porodicu ubrajaju i svjetski jezici poput engleskoga, ruskoga, španjolskoga, portugalskoga, francuskoga, njemačkoga itd.

Citiranje:
indoeuropski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 24. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27328>.