industrijska demokracija, u najširem smislu riječi označava sve oblike formaliziranog utjecaja radnika, odn. svih zaposlenih na radnim mjestima koja nisu upravna ili menadžerska, na odlučivanje u poduzećima. I. d. proširuje demokr. odlučivanje i kontrolu izvan polit. sfere odnosa građana i države također na odnose između radnika i poslodavaca. To uključuje i sindikalno organiziranje i sva sindikalna prava. Suvremena istraživanja razlikuju radnički utjecaj na odlučivanje putem sindikata od industr. demokracije u užem smislu. Utjecaj putem sindikata podrazumijeva temeljni sukob između interesa radnika i interesa menadžmenta, odn. poslodavaca. Svrha je sindikalne djelatnosti maksimizacija ostvarenih interesa radnika nasuprot interesima upravnih i vlasničkih struktura. Industrijska pak demokracija pretpostavlja da je temeljni interes radnika i upravljača (vlasnika) zajednički, a to je preživljavanje i uspješnost poduzeća. Na toj se pretpostavci temelji pravo radnika da sudjeluju u upravljanju poduzećem. Reformističke teorije vide industr. demokraciju kao zajedničko odlučivanje radnika i uprave te nužnost sudjelovanja radnika u donošenju (nekih) upravljačkih odluka. Prema radikalnim teorijama, i. d. zapravo je put k radničkoj kontroli, čime radnici preuzimaju odlučivanje u poduzeću. Kao gl. cilj industr. demokracije ističe se promjena odnosa moći u poduzeću u korist radnika i uspostavljanje različitih stupnjeva radničke kontrole nad odlučivanjem. Uz to se spominju i povećavanje učinkovitosti rada, veća mobilizacija ukupnoga znanja svih zaposlenih te postizanje većega zadovoljstva radnika na radnome mjestu.
