Ingarden [iŋga'rden], Roman Witold, poljski fenomenolog i književni teoretičar (Krakov, 5. II. 1893 – Krakov, 14. VI. 1970). Student E. Husserla. Nakon disertacije o H. Bergsonu 1918., predavao je u Lavovu i Krakovu. U raspravi s Husserlovim transcendentalnim idealizmom najprije razjasnio različite moguće pojmove bitka i proveo formalno-ontologijsku analizu bitnih razlika između bivstveno autonomnih, stvarnih predmeta i čisto intencionalnih tvorevina. Osvjetljivanje temeljne strukture egzistencije mora biti oslobođeno metafizičkoga, nadosjetilno se mora temeljiti na samoj toj egzistenciji (Spor o egzistenciji svijeta – Spór o istinienie świata, I–II, 1947–48; Vrijeme i modusi bitka – Time and Modes of Being, 1963). U djelima Književno umjetničko djelo (Das literarische Kunstwerk, 1931) i O spoznavanju književnog umjetničkog djela (O poznawaniu dzieła literackiego, 1937) razvio je teoriju o slojevima književnog djela, koji smjenjivanjem i uzajamnim djelovanjem u procesu čitanja omogućuju konkretizaciju. Pod njom je Ingarden razumijevao značenjsko ispunjenje te ju razlikovao od samoga djela kao shematske tvorevine koja sadrži tzv. mjesta neodređenosti. Odvajanjem djela od konkretizacije, Ingarden je otvorio prostor za analitičku razradbu načina na koji se djelo prihvaća, tj. samoga »doživljaja« književne umjetnine. Pridonio je razvoju fenomenologije u području estetike i teorije književnosti i proširio svoj utjecaj npr. na djelo R. Welleka i A. Warrena, predstavnike teorije čitateljske reakcije (reader-response criticism) i na školu estetike recepcije iz Konstanza. Estetičke rasprave pisane od polovice 1930-ih objavio je u knjizi Doživljaj, umjetničko djelo i vrijednost (Erlebnis, Kunstwerk und Wert, 1969).
