struka(e): |

instinkt (latinski instinctus: pobuda, nadahnuće; nagon), sposobnost životinja da na vanjske podražaje odgovore unaprijed određenim radnjama. Definicija i razumijevanje instinkta mijenjali su se kroz stoljeća. Rani ga pisci objašnjavaju kao naravni izvor biološki značajnih pojava. Tako je Toma Akvinski pisao da je razum u životinje usadila narav. R. Descartes smatrao je instinkt izvorom sila koje upravljaju ponašanjem, a njega je stvorio Bog tako da ponašanje bude prilagodljivo okolnostima. Asocijacionisti odbacuju svako postojanje instinkta u ljudi te tvrde da se ljudsko ponašanje temelji na znanju. Drugi tvrde da instinkt u ljudi potiče akciju prije nego što se javi pomisao na posljedice takve akcije. Drugim riječima, instinkt je vođen unutar. silama i nije povezan s razumom.

Ideju da je instinkt primarna pokretačka sila ponašanja u ljudi prihvatili su psiholozi S. Freud i W. McDougall. Freud je razvio motivacijsku teoriju postanka neuroza i psihoza, naglašavajući tako iracionalne sile čovjekove naravi. On smatra da je ponašanje posljedica dviju temeljnih sila: sila života, koje održavaju svakodnevni život, i sila smrti, koje potiču agresivnost i destruktivno ponašanje. Freud sile života i smrti smatra silama koje vode instinkt – silu koja se mora očitovati, isprazniti prema van. McDougall smatra instinkte iracionalnim i složenim pokretačkim silama koje vode organizam k određenomu cilju. On objašnjava neke instinkte uz koje se usporedno javljaju i osjećaji. Tako, prema McDougallu, postoji bijeg i uz njega vezan osjećaj straha, odbojnost i osjećaj odvratnosti, znatiželja i osjećaj čuđenja, borbenost i osjećaj srdžbe. Takva različita objašnjenja instinkta izvedena su iz subjektivnih osjećajnih iskustava ljudi. Njih je, zbog nespecifičnih definicija, teško jedinstveno tumačiti.

Proučavajući ponašanje životinja, Ch. Darwin je prvi god. 1859. pokušao dati znanstveno objašnjenje instinkta kao složenih refleksa sastavljenih od jedinica sukladnih mehanizmima nasljeđivanja. Prema tomu, instinkti su proizvodi koji su oblikovani naravnim odabirom i evoluirali su zajedno s ostalim značajkama životinja. Dijelove tog objašnjenja prihvatili su klas. etolozi K. Lorenz i N. Tinbergen. Lorenz je prvi objasnio postojanje nepromjenljivih oblika ponašanja te držao da su oni određeni genima jedinke i da su karakteristični za svaku vrstu. Tipičan je oblik nepromjenljiva oblika ponašanja guskino kotrljanje jajeta natrag u gnijezdo kada se ono izvadi iz gnijezda i postavi nedaleko od njega. Prema Lorenzu, svaki se takav nepromjenljivi oblik ponašanja, kada jednom započne, mora izvršiti do kraja, bez obzira na to jesu li se uklonili uzroci za njegovu aktivaciju. Takva ponašanja potiču strogo specifični podražaji iz okoliša. Tako npr. agresivno ponašanje mužjaka ribe koljuške (Gasterosteus aculeatus) prema drugomu mužjaku izaziva crveni trbuh mužjaka u doba parenja. Lorenz smatra instinkte tzv. završnim ponašanjem, a ono se potiče tzv. apetitivnim ponašanjem, koje se može promijeniti učenjem. U svojim potonjim radovima Lorenz je ustvrdio da je svaki instinkt motiviran tzv. specifičnom energijom. No ako se dulje vrijeme ne pojavi specifični podražaj koji aktivira instinktivno ponašanje, onda dolazi do tzv. vakuumske aktivnosti: instinktivno ponašanje započinje bez specifičnoga podražaja. Tako se npr. mužjak grlice, koji je izoliran od ženki, nakon nekog vremena počinje udvarati modelu ženke. Potom će se početi udvarati i posudici za vodu, pa će i sam kut kaveza biti dovoljan da potakne udvaranje. Na temelju tih spoznaja Lorenz je 1950. razvio psihohidraulični model instinktivnoga ponašanja. Prema tom modelu, specifična se energija instinkta (nepromjenljivoga oblika ponašanja) neprekidno akumulira u nekom organizmu. Kada se pojavi specifični podražaj, energija se oslobađa i pokazuje se instinktivno ponašanje. Oblici ponašanja koji se tada pokažu mogu biti različita intenziteta, što ovisi o tome koliko je jak specifični podražaj koji oslobađa instinkt. Ako dulje vrijeme nema specifičnoga podražaja, instinktivno će se ponašanje pojaviti i bez njega. Lorenz je razvio psihohidraulični model kako bi objasnio pojave tijekom instinktivnoga ponašanja. Taj je model danas uglavnom odbačen jer se ne uklapa u današnje spoznaje o fiziologiji živčanoga sustava. Njegov je najveći nedostatak to što uvodi pojam specifične energije, za koju je teško naći ekvivalent u živčanome sustavu.

N. Tinbergen je na temelju svojih opažanja razvio hijerarhijski model instinktivnoga ponašanja, u kojem predlaže hijerarhijski odnos specifičnih energija. U tome modelu energija koja odgovara jednomu tipu instinktivnoga ponašanja potiče veći ili manji broj ponašanja koja se nalaze na hijerarhijski nižem stupnju. Iako je i taj model doživio mnoge kritike, jer se i on oslanja na postojanje »energija« u živčanome sustavu, on se ipak lakše može prilagoditi modernim neurofiziološkim spoznajama.

Drugi problem u proučavanju instinkta, koji potiču klas. etolozi, uvođenje je pojma prirođenoga ponašanja potpuno neovisnog o utjecaju okoliša. Danas je poznato da je ponašanje rezultat složenoga međudjelovanja gena i okoliša. Ne može se reći da se neka životinja ponaša instinktivno jer bi to, prema definicijama klas. etologije, značilo da na njezino ponašanje uopće ne djeluju čimbenici okoliša. Danas postoje mnoge složene metode za proučavanje ponašanja životinja. Zato, prije nego što zaključimo da je ponašanje neke mlade životinje instinktivno, odn. strogo specifično za tu vrstu, treba napraviti podrobnu analizu njezina ponašanja. Na ponašanje novookoćene životinje mogu djelovati vrlo suptilni čimbenici koji mogu iskustveno mijenjati njezino ponašanje, pa se ono može vrlo dobro prilagoditi ekološkim prilikama.

Tek izleženi ptići galeba klaukavca kljucaju u crvenu mrlju na donjem dijelu kljuna roditelja. Taj podražaj potiče roditelje da povrate ribu koju će ptić pojesti. To se čini dobrim primjerom instinktivnoga ponašanja jer se uvijek odvija na isti način i nepromjenljivo je. Istraživanja su, međutim, pokazala da se način kljucanja u kljun roditelja znatno razlikuje od ptića do ptića. Varijacije se javljaju u brzini i kutu kljucanja te u točnosti. S vremenom ptići stječu iskustvo pa se razlike u načinu, točnosti i brzini kljucanja sve teže mogu primijetiti. Neke od tih promjena mogu se objasniti sazrijevanjem mišića, a druge se mogu pripisati učenju, pa je kljucanje starijih ptića ujednačeno. Vježba, sazrijevanje i iskustvo (učenje) jednako djeluju na genetsku podlogu tako da je pogrješno ustvrditi da je kljucanje u kljun roditelja isključivo instinktivno ponašanje.

Početne definicije instinkta zaključuju da je on prirođen, refleksan te da izvire »iz unutrašnjosti« životinje. Današnjim istraživanjima ponašanja životinja razdvojene su prirođene od refleksnih radnji i motivacijskih temelja instinktivnoga ponašanja. Moderne tehnike neuroetologije pokušavaju na fiziološkoj razini objasniti uzročno-posljedične veze između pojedinih vrsta ponašanja i pokazati aktivaciju pojedinih dijelova mozga i drugih dijelova živčanoga sustava pri njihovu izvođenju. To je vjerojatno glavni razlog što se instinktu više ne pridaje toliko značenje u modernim istraživanjima životinjskoga ponašanja. – U svakodnevnom govoru instinkt je naziv za ljudsko ponašanje koje nije moguće racionalno objasniti (npr. »instinktivno sam učinio taj pokret« i sl.).

Citiranje:

instinkt. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/instinkt>.