instrumentacija (prema instrument), slaganje, usklađivanje, suprotstavljanje i međusobno kombiniranje pojedinih instrumenata i instrumentalnih skupina pri skladanju djela za veći instrumentalni sastav, posebno orkestar, da bi se ostvarila određena zvukovna cjelina. U glazbenoj se terminologiji pojmovi instrumentacije i orkestracije katkad obrađuju kao sinonimi ili se pak razlikuju, pa se pod instrumentacijom razumijeva studij i vještina svrsishodne uporabe svakoga pojedinog glazbala u ansamblu, a pod orkestracijom usklađivanje svih glazbala u cjelini. Odlučujući su čimbenici instrumentacije tehničko-izvodilačke mogućnosti svakoga pojedinog instrumenta i njegova zvučnoga svojstva, kao i zvučni učinak instrumentalnih kombinacija; s time je usko povezana i zvukovna ravnoteža, tj. odnos jačine i boje unutar instrumenata iste i različitih skupina.
Umijeće instrumentacije razvijalo se u novovjekoj glazbi tek od razdoblja baroka, usporedno s usavršavanjem pojedinih instrumenata, osobito gudaćih, i s osamostaljenjem instrumentalnih glazbenih vrsta i oblika te s izgradnjom orkestralnoga sastava. Glavne su značajke baroknog orkestra bile generalbas kao podloga te načelo suprotstavljanja raznovrsnih instrumentalnih skupina ili zvučnih registara (gudači, puhači i dr.). Orkestralni sastav još nije bio ustaljen, izuzevši skupine gudača koju su utvrdili J. B. Lully i A. Vivaldi. Temelji modernog orkestra stvoreni su u doba klasicizma, osobito u djelima pripadnika Mannheimske škole, zatim u djelima J. Haydna, W. A. Mozarta, L. van Beethovena i dr. Osim gudaćih, tada je utvrđen i sastav drvenih, a dijelom i limenih puhaćih glazbala i udaraljki; instrumentacija je služila prije svega oblikovanju simfonijske glazbene građe, ali mjestimice već i stvaranju kolorističkih efekata. Veliko je značenje dobila i. u orkestralnoj glazbi romantičara (C. M. Weber, H. Berlioz, F. Liszt, R. Wagner), i to kao sredstvo za zvukovno »slikanje« ugođaja ili izražavanje osjećaja. Uzornom instrumentacijom smatralo se u to doba posvemašnju usklađenost različitih instrumentalnih skupina u cjelovit zvuk velikog orkestra. Tijekom XIX. st. orkestralni se sastav neprestano povećavao, sve dok nije kod kasnoromantičara dosegnuo goleme razmjere (R. Wagner, R. Strauss, G. Mahler), uz istodobno iznimno bogatstvo nijansiranja. Stilski preokret nakon 1900. doveo je i do redukcije orkestra na manje, gotovo komorne sastave (I. Stravinski). Napušten je monolitni zvuk velikog orkestra i kolorističko miješanje instrumentalnih vrsta, a sve je više prevladavala sklonost polifonskoj građi i jasno izdvojenim i suprotstavljenim zvučnim bojama, odnosno skupinama. A. Schönberg uveo je u instrumentaciju pojam melodije zvučnih boja (Klangfarbenmelodie), a A. Webern je s pomoću instrumentacije posve raščlanio melodiku. U serijalnoj glazbi instrumentacija je postala jedan od skladateljskih parametara. U vezi s tim, kod većine je skladatelja XX. st. posve narušen tradicionalni orkestralni sastav u korist instrumentalnih kombinacija koje se odabiru od slučaja do slučaja.
