intelektualizam (prema intelekt; usporedi njemački Intellektualismus, francuski intellectualisme), u filozofiji, psihologiji i umjetnosti, gledište da je racionalno-intelektualna spoznaja odlučujuća za sveukupno stvaralaštvo; naziv koji ističe vrijednost intelektualne (misaone, teoretske, diskurzivne) djelatnosti i daje joj prednost pred onim što je izravno doživljeno, nagonsko, senzualno, emocionalno, intuitivno, voljno ili praktički djelatno. Sam izraz intelektualizam često se upotrebljava i pogrdno, u smislu prenaglašena i jednostrana pridavanja važnosti intelektu, a zapostavljanja drugih oblika spoznajne i praktične djelatnosti. Tako F. Bacon naziva intelektualistima one koji više vjeruju apstraktnim konstrukcijama nego iskustvenomu svjedočenju. Iako je kao pojam nastao razmjerno kasno (pripisuje se u suvremenom značenju tek I. Kantu), intelektualizam označuje i tvorce onih misaonih sustava prošlosti koji su za osnovne kategorije stvarnosti uzimali umna određenja (kao što su Parmenid, Pitagora i Platon). Prema Sokratovu, Platonovu, Aristotelovu, stoičkom i Kantovu etičkom intelektualizmu, um određuje moralne vrijednosti i upravlja moralnim djelovanjem. Ontološki intelektualizam, koji se susreće kod Platona, B. de Spinoze i Hegela, drži da je bit zbiljnosti intelektualne naravi (»um«, »logos«, »apsolutna ideja«), a estetski intelektualizam naglašuje važnost idejnoga, misaonog elementa u umjetničkom stvaralaštvu ili estetskom objektu.
