STRUKE:

Anglikanska crkva

ilustracija
ANGLIKANSKA CRKVA, katedrala u Yorku

Anglikanska crkva, savez crkava koji obuhvaća današnju državnu Englesku crkvu (Church of England) s njezinim sestrinskim crkvama. Vrhovni poglavar Anglikanske crkve, engleski kralj, ima dva nadbiskupa (u Canterburyju i Yorku). Po naučavanju pripada reformiranim crkvama, a po hijerarhiji i crkvenoj organizaciji zauzima sredinu između katolicizma i protestantizma. Anglikanska crkva nastala je odcjepljenjem od Katoličke crkve za vladavine Henrika VIII. (1509–47). U prvim godinama vladanja branio je katoličanstvo od Martina Luthera, pa mu je papa dao naslov defensor fidei (branitelj vjere), koji još i danas nose engleski kraljevi. Budući da su crkvene vlasti odbile Henrikov zahtjev za poništenje braka s Katarinom Aragonskom, on se Zakonskom odredbom (aktom) o supremaciji (1532) proglasio poglavarom Engleske crkve. Katolici su bili progonjeni (→ thomas more; john fisher). U vrijeme Henrikova nasljednika, Eduarda VI. (1547–53), počeli su u Anglikanskoj crkvi prevladavati kalvinistički elementi, a nova vjeroispovijest od 42 članka u tzv. Općem molitveniku (Book of Common Prayer, 1552) pokazuje utjecaj J. Calvina, čime se otvorilo pitanje valjanosti anglikanskoga biskupskog posvećenja i svećeničkoga ređenja. Za vladavine Elizabete I. (1558–1603) Zakonskim odredbama (aktima) o uniformitetu (1559) uvodi se stari biskupski sustav i stvara nova anglikanska hijerarhija. Tako je nastala High Church (1563). Protestantska oporba tražila je uvođenje kalvinističkoga bogoslužja i Crkvu »pročišćenu« od katoličanstva, osporavajući pojam tzv. srednjega puta. Njezini pristaše nazvani su puritancima (lat. puritas: čistoća) (1566). Progonjeni od državne Crkve, osnovali su posebnu Prezbiterijansku crkvu (1567), odbacujući episkopalizam, koji su smatrali nedemokratskim. Iseljeni puritanci (s broda Mayflower) utemeljili su u Sjevernoj Americi vlastitu koloniju (1620). Radikalni puritanci, na čelu s Oliverom Cromwellom, pretvorili su se u stranku independenata ili kongregacionalista, odbacujući prezbiterijalno i sinodalno crkveno uređenje, pa su došli pod utjecaj anabaptističkih i spiritualističkih elemenata. Ediktom o toleranciji za vladavine Vilima Oranskoga (1689) zajamčena je puritancima i ostalim vjerskim skupinama vjerska sloboda.

Od XVIII. st. Anglikansku crkvu potresaju heterodoksni pokreti. Nakon razdoblja racionalizma (Broad Church) javljaju se metodisti Johna Wesleyja (1703–91), Church Missionary Society (1799) te Oxfordski pokret s tendencijom približavanja staroj Crkvi. Početkom 1920. prodire modernizam ograničen na manje skupine. Najutjecajnija je tzv. stranka Evangelicals (Low Church), koja naglašava obraćanje pojedinaca i prakticira socijalne akcije. Temelj ekumenskoga gibanja unutar Anglikanske crkve čini Chicago-Lambeth-Quadrilateral (1886) u kontaktima s pravoslavnim crkvama i starokatolicima, dok su Mechelnski razgovori (1921–26) s Katoličkom crkvom zastali zbog neriješenoga pitanja valjanosti anglikanskoga svećeničkog ređenja, a u novije doba i zbog pitanja ređenja žena za svećenice. Ekumenski dodiri postoje i sa slobodnim crkvama ili denominacijama koje su se odijelile od Anglikanske crkve: kongregacionalistima, baptistima, metodistima, prezbiterijancima.

Citiranje:
Anglikanska crkva. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 7. 6. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2766>.