istočni grijeh (lat. peccatum originale), u kršćanstvu, izvorno, prvotno stanje grijeha u kojem se rađaju svi ljudi nakon praroditeljskoga grijeha. U tom pojmu treba razlikovati grijeh prvih ljudi, prvi grijeh (peccatum originans), od stanja u kojem se rađa čovječanstvo nakon pragrijeha, pada prvih ljudi (peccatum originatum). Premda se u Starom zavjetu govori o gubljenju prijateljskih odnosa između Boga i čovjeka nakon prvoga grijeha te o patnji i smrti kao kazni za grijeh, ondje se još ne govori o istočnome grijehu kao stanju koje proizlazi iz praroditeljskoga grijeha. U evanđeljima se nalaze samo slutnje o tome, a tek se u Pavlovim tekstovima nalazi izričit nauk o istočnome grijehu. Problem istočnoga grijeha postat će temeljnom temom teološke antropologije od Pelagija i Augustina preko sv. Tome Akvinskoga do reformacije i Tridentskoga koncila, pa i poslije. Dok je pelagijanizam optimistički prenaglasio ulogu slobodne volje i ljudskoga napora u spasenju, augustinizam je pesimistički prenaglasio ulogu istočnoga grijeha, koji kao temeljna požuda opterećuje čovjeka od njegova začeća. Tomizam i Tridentski koncil tragat će za ravnotežom između slobodne volje, ranjene ali nedokinute istočnim grijehom, te požudnoga stanja u kojem se čovjek našao nakon pragrijeha, ali koje ne dokida, nego samo oslabljuje čovjekovu slobodu. Protestantizam, osobito kalvinizam, krenut će putem radikalnog augustinizma. Čovjekova je narav, po njima, do srži pokvarena istočnim grijehom, a slobodna volja posve uništena. Čovjek se spašava samo Kristovom milošću i vjerom. S evolucionističkim poimanjem postanka ljudske vrste, osobito s poligenizmom, kršć. nauku o istočnom grijehu i njegovu prenošenju nametnuli su se novi problemi. Enciklika Humani generis (1950) još nije vidjela kako pomiriti kršćanski nauk o istočnome grijehu s teorijom poligenizma. Sadašnja teološka poimanja smatraju da se dogma o istočnome grijehu i poligenizam mogu uskladiti. Istočni grijeh bio je čest motiv umjetničkih obradaba: u književnosti J. Milton, J. Habdelić, P. Preradović i drugi, dok su likovni prilozi česti u kršćanskoj ikonografiji.
