animirani film

ilustracija
ANIMIRANI FILM, A. Alexéieff, Usput, 1943.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17

animirani film, film proizveden uporabom različitih materijala (crteži, lutke, prirodni predmeti, artefakti, plastelin, pijesak i dr.) tehnikom animacije. Prema stilskim oznakama u animiranome filmu postoji slična podjela kao i u igranim filmovima – prema dužini i žanrovima. U klasičnom animiranom filmu pripremni stupanj proizvodnje predstavlja razradba ideje ili teme u scenarij. Na osnovi scenarija izrađuje se knjiga snimanja koju u animiranome filmu tvori niz crteža, grupiranih u kadrove i sekvence, a koji ilustriraju radnju zamišljenoga filma, njegove bitne stilske i sadržajne karakteristike. Uz crteže, u knjizi snimanja naznačuju se i pokreti kamere (vožnje, panorame), montažne spone (pretapanja, zatamnjenja, odtamnjenja) te naznake za dijalog, šumove i glazbu.

U daljnjem stupnju izrađuje se tzv. lay-out – precizni nacrt radnje, koji uključuje sveukupni izgled mizanscene (shemu kretanja likova i predmeta u kadru) kao i nacrt scenografije. U tzv. »karton snimanja« unose se podatci za dijalog, rad kamere i trik-stola, opis radnje u kadru i njegovo trajanje.

Prema definiranim likovima i prema lay-outu nastupa animator. Budući da mora ostvariti pokret likova, on unaprijed planira broj crteža od početka do kraja nekoga pokreta, a crta samo ključne crteže, odnosno ekstreme (obično početne i završne crteže nekoga pokreta). Ostale crteže izvode pomoćnik animatora i tzv. »frazer«. Istodobno animator numerira crteže i te brojke unosi u karton snimanja prema redoslijedu kojim se snimanje obavlja; taj redoslijed uključuje kadrove, dakle slijed crteža u vremenskome nizu, i tzv. »plan«, jer se crteži preneseni na prozirne folije pri snimanju polažu jedan na drugi, a ispod njih se nalazi pozadina koju izrađuje scenograf.

Pošto su svi crteži završeni, kopiraju se na prozirne folije i boje. Danas se to, sve češće, izvodi s pomoću računala, pa se mjesto kamerom crteži »snimaju«, odnosno programiraju u računalu, a zatim prenose na video vrpcu i prema potrebi kopiraju na film.

Tradicionalno, snimanje se obavlja posebnom kamerom na tzv. trik-stolu. Kamera se može precizno spuštati i podizati, a u kombinaciji pokretanja tračnica s klinovima, na koje se stavljaju folije, i trik-stola, mogu se postići svi efekti i tehničke mogućnosti kamere kao i filmskom kamerom za snimanje uživo. Daljnja je obradba filma (u laboratoriju, montaža, snimanje zvuka) ista kao i kod neanimiranoga filma.

Uz opisane tehnike i način proizvodnje animiranoga filma, postoje i drugi postupci koji određuju način crtanja i slikanja te različne vrste upotrebljavanoga materijala i tehnike: tehnika animacije kolaža, metoda kratkih pretapanja (kod animacije slikanih površina), crtanje na filmskoj vrpci, animacija lutaka, animacija predmeta, piksilacija (animacija živih likova, odnosno glumaca), animacija fotografija, igličasti ekran (izum A. Alexéieffa) i kompjutorska animacija.

Evolucija animiranoga filma u početku sadrži ostvarenja koja su prethodila animiranomu filmu (théâtre-praxinoscope É. Reynauda iz 1880). Početkom XX. stoljeća izumom tzv. stop-kamere nastaju animirani filmovi J. S. Blacktona i E. Cohla.

Klasični animirani film svoju sljedeću fazu razvoja započinje u SAD-u, crtežima na prozirnim folijama u vrsnim ostvarenjima W. McCaya, a nastavlja se tijekom 1920-ih u serijama P. Sullivana, potom od kraja desetljeća braće M. i D. Fleischera i W. Disneya koji sa suradnicima do vrhunca dovodi razvoj tzv. »pune animacije«, kontinuiranog pokreta voluminozno stiliziranih likova u trodimenzionalnom prostoru (Snjeguljica i sedam patuljaka, Pinocchio, Fantazija i dr.). Od kraja 1930-ih afirmiraju se i duo W. Hanna i J. Barbera (studio MGM), autori u studiju Warner Bros. (T. Avery, F. Tashlin, Ch. Jones, F. Freleng, R. McKimson, B. Clampett) te W. Lantz (studio Universal).

Moderni animirani film započinje u 1930-im na filmovima A. Alexéieffa, L. Reiniger, B. Bartoscha i N. McLarena, a nakon II. svjetskog rata naglo se širi (proizvodi se gotovo na svim kontinentima) u punoj raznolikosti i bogatstvu umjetničkog izraza (J. Trnka, J. Lenica, J. Švankmajer, I. Ivanov-Vano, F. Hitruk, J. Norštejn, L. Lye, J. Halas, J. Hubley, B. Godfrey, R. Bakshi, C. Leaf). Pod utjecajem modernoga slikarstva prevladavaju plošno stilizirani likovi u dvodimenzionalnome prostoru. Reducirana animacija znatno je ekonomičnija od tzv. »pune animacije«, koja zahtijeva iznimno velike i vrlo skupe proizvodne pogone.

Prve animirane (crtane) filmove u Hrvatskoj realizirao je S. Tagatz 1922. Ugled vrhunskih međunarodnih razmjera hrvatski autori postižu osnutkom (1956) Studija za crtani film Zagreb filma. Pripadnici tzv. Zagrebačke škole crtanoga filma (npr. M. Blažeković, Z. Bourek, B. Dovniković, N. Dragić, Z. Gašparović, Z. Grgić, V. Jutriša, B. Kolar, N. Kostelac, V. Kristl, A. Marks, J. Marušić, V. Mimica, P. Štalter, D. Vukotić, A. Zaninović, K. Zimonić i dr.) dobitnici su više stotina nagrada na najistaknutijim svjetskim festivalima. (→ hrvatska, film; kompjutorski film; lutkarski film)

Citiranje:
animirani film. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 30. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2819>.