izraz (lat. enuntiatio, elocutio).
1. Riječ (naziv), skup riječi (sintagma) ili rečenica (izričaj, iskaz) kojima se u jeziku očituje neko značenje, misao, osjećaj. U još općenitijem značenju to je bilo kakav način izražavanja misli. Pod izrazom se katkad podrazumijeva i ustaljeni izraz, a to je skup riječi koji dobiva manja ili veća obilježja frazeološke jedinice, npr. nositelj stanarskog prava ili držati (koga) na oku.
2. Kao termin u općem jezikoslovlju izraz, za razliku od sadržaja, označuje vanjsku, formalnu (glasovnu) stranu jezičnoga znaka. Tako se npr. izraz morfema (monema), kao najmanjega jezičnoga znaka, sastoji od jedinica koje su ostvarive u materiji, tj. od fonema, npr. /vuk-/, ili slova v u k, a sadržaj morfema upućuje na neku pojavu iz izvanjezičnoga, vanjskoga svijeta npr. »divlja životinja, mesožder iz roda pasa«.
3. Termin (tal. espressione) koji je početkom XX. st. u književnu teoriju uveo talijanski estetičar B. Croce vezujući ga za specifičnost umjetničkog stvaranja. Za razliku od filozofije koja se bavi logosom, umjetnost se gradi na intuitivnu doživljaju. I. je za Crocea manje ili više pogođen oblik povanjštenja takve intuicije, o uspješnosti koje će svjedočiti snaga utjecaja na čitatelja. Svođenje umjetničkog izraza na puko sredstvo intuicije izazvalo je kritike onih estetičkih škola, primjerice Cassirerove filozofije simboličkih formi, koje su specifičnost umjetnosti prepoznale upravo u određenoj medijskoj strukturi njezina izraza. Do takva je isticanja samostalnosti umjetničkog izraza došlo već 1920-ih.
