izvanparnični postupak (lat. iurisdictio non contentiosa: izvanparnična sudbenost), izvanredni put pružanja pravne zaštite u građanskopravnim stvarima, pravila kojega se primjenjuju onda kada zakon to izričito određuje. Zbog nehomogene strukture različitih izvanparničnih postupaka taj se pojam u teoriji određuje negativno: u širem smislu riječi odnosi se na svaki građanskopravni postupak koji nije parnični, a u užem smislu obuhvaća građanskopravne postupke koji nisu parnični, izuzev one koji su se razvili u posebne cjeline (ovršni postupak, stečajni postupak, zemljišnoknjižni postupak). Mnogobrojni izvanparnični postupci, najčešće prema kriteriju građanskopravnih stvari o kojima se u njima odlučuje, dijele se u dvije osnovne skupine. Tako se u statusne izvanparnične postupke npr. ubrajaju: postupak za proglašenje nestalih za umrle i postupak o dokazivanju smrti; za lišenje i vraćanje poslovne sposobnosti; za oduzimanje i vraćanje roditeljske skrbi; za davanje dozvole za sklapanje braka u slučaju maloljetnosti; za zadržavanje bolesnika u zavodima za duševne bolesti i za upis u sudski registar. U imovinskopravne i druge izvanparnične postupke ubrajaju se npr.: ostavinski postupak; postupak za uređenje odnosa među suvlasnicima; za razvrgnuće imovinskih zajednica; za uređenje međa; za vođenje zemljišnih knjiga. U izvanparničnim se postupcima, mjesto o strankama, u pravilu govori o sudionicima. Dok u parničnome postupku mogu i moraju sudjelovati samo dvije stranke, u izvanparničnome postupku može sudjelovati i samo jedan sudionik ili ih može biti i veći broj. U usporedbi s parničnim, izvanparnični je postupak u pravilu nesporan, a opskrbljen je manje jakim procesnim jamstvima. Za razliku od parničnoga postupka, neki se izvanparnični postupci mogu pokrenuti po službenoj dužnosti. U nekim izvanparničnim postupcima dispozitivne ovlasti sudionika znatno su ograničene, a oficiozno i istražno načelo bitno je naglašenije nego u parničnom postupku. Dok je gl. rasprava središnji stadij parničnoga postupka, u izvanparničnom postupku ona, u pravilu, nije propisana, što među ostalim dovodi do bitnijeg odstupanja od načela usmenosti i neposrednosti u tom postupku. Žalba je u parničnom postupku devolutivne naravi, a u izvanparničnom je postupku, u pravilu, remonstrativno-devolutivne naravi. Ovlast izvanparničnoga suda da uzme u meritorno razmatranje i nepravodobno podnesenu žalbu, utječe na drugačiji tretman problema pravomoćnosti u tom postupku. Revizija u izvanparničnom postupku u pravilu nije dopuštena, a u nekim izvanparničnim postupcima nije dopušten ni prijedlog za ponavljanje postupka. Ako određeno pitanje u nekom izvanparničnom postupku nije posebno regulirano, kao supsidijaran pravni izvor služe pravila parničnoga postupka.
