Jakov II., škotski i engleski kralj (London, 14. X. 1633 – Saint-Germain, Francuska, 16/17. IX. 1701). Vladao od 1685. do 1688 (u Škotskoj kao Jakov VII.). Sin kralja Karla I. i francuske kraljevne Henrijete Marije. Od 1634. vojvoda od Yorka. U građanskom ratu između kralja i Parlamenta zarobila ga je 1646. vojska Parlamenta; nakon bijega u inozemstvo ratovao u francuskoj i španjolskoj vojsci. Za vladavine svojega brata Karla II. istaknuo se kao admiral u pomorskim bitkama protiv Nizozemaca. Godine 1668. ili 1669. prešao je na katoličanstvo i odrekao se svih službi kada je donesen zakon protiv katolika (Test Act, 1673). Parlament je zato odbio njegovo nasljedstvo na engleskom prijestolju, pa je uglavnom živio u inozemstvu. Unatoč tomu, on se 1682. vratio u Englesku i nakon bratove smrti postao kraljem. Pokušavši rehabilitirati katoličanstvo u Engleskoj, omogućio je katolicima rad u javnim službama i vojsci, no naišao je na jednodušan otpor: Parlament je pozvao njegova zeta, nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga, a Jakov je pobjegao u Francusku (1688). Pokušaj da se uz pomoć Francuske, preko Irske, ponovno domogne engleskoga prijestolja, ostao je bez uspjeha. Bio je posljednji engleski katolički kralj.