TRAŽI DALJE:
STRUKE:

James Bond

ilustracija
JAMES BOND
ilustracija1ilustracija2

James Bond [62721ẹimz bɔnd], fikcijski junak serije romana, igranih filmova, televizijskih i radijskih drama, stripova i videoigara špijunsko-pustolovnog žanra kojega je 1953. osmislio britanski pisac Ian Fleming, do 1964. objavivši 12 romana i dvije zbirke kratkih priča; svjetsku prepoznatljivost priskrbili su mu filmovi koje od 1962. producira britansko filmsko poduzeće Eon Productions (prvi producenti Albert R. Broccoli i Harry Saltzman). Nakon Flemingove smrti autorizirane su nastavke, kao i romansirane verzije scenarija pisali John Gardner 1981–96 (16 romana), Raymond Benson 1996–2002 (šest romana) i Anthony Horowitz od 2015 (dva romana), dok je seriju romana Mladi Bond (Young Bond) pisao Charlie Higson te potom Steve Cole; samostalne su romane o Bondu objavili romanopisci Kingsley Amis (1968), Sebastian Faulks (2008), Jeffery Deaver (2011) i William Boyd (2013). Medijske adaptacije slijedile su vrlo rano: prvi roman Casino Royale (1953) adaptiran je za televiziju 1954. u proizvodnji američke TV mreže CBS, a kao prvi tumač Bondova lika nastupio je američki glumac Barry Nelson. Prva adaptacija u strip izlazila je u nastavcima od 1957. u britanskim dnevnim novinama Daily Express, u kojima je crtač John McLusky do 1966. adaptirao svih 12 romana; strip je nastavljen do 1977. s izvornim epizodama crtača Yaroslava Horaka. Prva radijska adaptacija emitirana je 1958. na južnoafričkom radiju; BBC je više uspjelih radijskih dramatizacija emitirao 1990. te četiri adaptacije 2008–14. s Tobyjem Stephensom kao Bondom. Od 1962. do 2021. u produkciji Eona producirano je 25 filmova (adaptirano je svih 12 Flemingovih romana), a dva su filma proizvedena nezavisno. Bondov je filmski lik prvi utjelovio škotski glumac Sean Connery, koji mu je dao maskulini šarm i ležerni cinizam klasičnog doba filmske serije koja je definirala okvire Bondova fikcijskog svijeta: Dr. No (Terence Young, 1962), Iz Rusije s ljubavlju (From Russia with Love, T. Young, 1963), Goldfinger (Guy Hamilton, 1964), Operacija Grom (Thunderball, T. Young, 1965), Samo dvaput se živi (You Only Live Twice, Lewis Gilbert, 1967). Nakon što je Bonda 1969. u jednom filmu (U službi Njezina Veličanstva – On Her Majesty’s Secret Service, Peter R. Hunt, 1969) tumačio australski glumac George Lazenby, te mu se vratio Connery filmom Dijamanti su vječni (Diamonds Are Forever, G. Hamilton, 1971), u sedam ga je filmova, koji su ironijskim odmakom i strukturalnim variranjem u načelu iste priče označili prijelaz prema manirizmu, potom glumio engleski glumac Roger Moore (Živi i pusti umrijeti – Live and Let Die, 1973., Čovjek sa zlatnim pištoljem – The Man with the Golden Gun, 1974., oba G. Hamilton; Špijun koji me volio – The Spy Who Loved Me, 1977; Operacija Svemir – Moonraker, 1979., oba L. Gilbert; Samo za tvoje oči – For Your Eyes Only, 1981., Octopussy, 1983., Pogled na ubojstvo – A View to a Kill, 1985., sva tri John Glen), obogativši ga crtom aristokratske profinjenosti, a i autoironije. Kraj hladnoratovskog svijeta serije označili su filmovi s engleskim glumcem Timothyjem Daltonom u glavnoj ulozi (Dah smrti – The Living Daylights, 1987., Dozvola za ubojstvo – License to Kill, 1989., oba J. Glen), koji u tumačenje lika unosi mračnije tonove. Ta djela začinju preobrazbu serije u tipični visokobudžetni akcijski žanr, što je nastavljeno od sredine 1990-ih, kada se likovi osuvremenjuju, a radnja smješta u poslijehladnoratovski, globalizirani svijet. Novi se filmovi produciraju prema izvornim scenarijima, a vodstvo produkcije preuzela je Barbara Broccoli (uz Michaela G. Wilsona koji je koproducent od 1984). Irski glumac Pierce Brosnan tumačio je lik u četiri filma (Zlatno oko – GoldenEye, Martin Campbell, 1995; Sutra nikad ne umire – Tomorrow Never Dies, Roger Spottiswoode, 1997; Svijet nije dovoljan – The World Is Not Enough, Michael Apted, 1999; Umri drugi dan – Die Another Day, Lee Tamahori, 2002), a engleski glumac Daniel Craig u pet filmova (Casino Royale, M. Campbell, 2006; Zrno utjehe – Quantum of Solace, Marc Forster, 2008; Skyfall, 2012., Spectre, 2015., oba Sam Mendes; Za smrt nema vremena – No Time to Die, Cary Joji Fukunaga, 2021) u kojima se priča o Bondu vraća na ishodišta, iznova ispripovijedana u suvremenome geopolitičkom kontekstu, lišena ironijskog tona i obilježena prikazom nasilja koji Bondov lik smještaju u drugačije socioklasno zaleđe. Izvan Eon Productions nastala su dva filma o Bondu: parodijski film Casino Royale, u režiji skupine redatelja (Ken Hughes, John Huston, Joseph McGrath, Robert Parrish, Val Guest, Richard Talmadge, 1967) i s Davidom Nivenom kao Bondom, te Nikad ne reci nikad (Never Say Never Again, Irvin Kershner, 1983), u kojem je lik sedmi put utjelovio Connery. U popularnoj kulturi filmske su verzije Bondovih doživljaja povezane i s glazbenom temom filma (skladatelj Monty Norman, aranžer John Barry) te popularnim pjesmama koje su za pamtljivo vizualno oblikovane naslovnice pojedinih filmova (dizajner Maurice Binder) tijekom desetljeća izvodili vodeći popularni glazbenici (npr. Adele, nagrađena nagradom Oscar za pjesmu 2012., Shirley Bassey, Duran Duran, Tom Jones, Madonna, Paul McCartney, Sam Smith, Oscar za pjesmu 2015., Tina Turner). Filmovi o Bondu nagrađeni su Oscarom i za zvučne efekte (1965), posebne vizualne efekte (1966) te montažu zvuka (2013). Videoigre s Bondovim likom objavljuju se od 1983., katkad temeljene na filmovima, isprva za računala Atari, a poslije za igraće konzole Nintendo te Playstation. Na hrvatski je 2008–12. prevedeno pet Flemingovih romana o Bondu.

Premda izvorno junak popularne književnosti, Bond je u svjetskoj popularnoj kulturi ponajprije poznat kao filmski junak. S redateljima svedenima na funkcionalne realizatore upečatljivih akcijskih sekvenci i Bondovih doživljaja smještenih u mondene i egzotične predjele, filmovi su kontekstualizirali lik agenta britanske tajne službe MI6 (Secret Intelligence Service), kodnog imena 007, spretnog čovjeka od akcije koji često spašava svijet od uništenja, ciničnog bonvivana i dopadljivog zavodnika, u svijet seksualne i političke emancipacije te modernizacije hladnoratovskih 1960-ih, a žanrovski su se oslonili, posredovanjem Flemingovih predložaka, o naslijeđe popularne fikcije kraja XIX. i početka XX. st. (pustolovni zapleti špijunske tematike, karikirani protivnici, ludi znanstvenici, zavjere za ovladavanje ili uništenje svijeta, tajna društva i sl.), koje se potom uporno, obnovom priče kroz desetljeća, osuvremenjuje i prilagođuje novim kontekstualnim, prije svega geopolitičkim i kulturnim uvjetima s obzirom na žanrovski odabir i premisu da Bondov fikcijski svijet nije povijestan, već je analogan suvremenomu. Stereotipizacija toga svijeta očitovala se i u mjestima radnje – egzotičnim predjelima kao svojevrsnim »nemjestima« viđenima kroz zapadnjačke oči – te u rodnim ulogama. Seksualiziranost Bondova lika i fikcijskog svijeta, predstavljenoga, ne bez ironije, kao maskuliniziranog, označava i niz od više od 50 tzv. Bondovih djevojaka (Bond girl) koje su glumile manje etablirane, često europske glumice (npr. Maud Adams, Ursula Andress, Honor Blackman, Carole Bouquet, Britt Ekland, Jane Seymour), a koje su u narativnoj shemi svedene ili na njegove pomagačice ili na protivnikove pomagačice (femme fatale) koje neumitno postaju junakove saveznice, pri čemu su uvijek i njegov (privremeni) romantični i, češće, seksualni interes. U kasnijim filmovima, počev od kraja 1980-ih, ženski se lik uspostavlja sve više kao ravnopravan Bondu (npr. u tumačenjima Monice Bellucci, Halle Berry, Eve Green, Sophie Marceau ili Lée Seydoux) i pokušaj je prekida s patrijarhalnom kodiranošću, čemu pridonosi i rodna zamjena u stalnome sporednom liku Bondova nadređenoga, voditelja tajne službe kodnog imena »M«, koji je u filmovima od sredine 1990-ih nadalje žena (Judi Dench). Iako se kulturološki Bondov fikcijski imaginarij povezuje i sa slikom »britanstva«, sami su filmovi radi poreznih ušteda od početka producirani kao »odbjegle produkcije« (runaway production), financirani u potpunosti hollywoodskim kapitalom, zapravo kao uzorci tzv. transnacionalnih filmskih djela; pritom su označili početak suvremenoga visokobudžetnog akcijskog spektakla. Odjek franšize o Jamesu Bondu bio je golem u popularnoj kulturi. U kritici i teoriji promatran je pak kao ogledni primjerak popularnokulturnog teksta koji s jedne strane demonstrira industrijski proces nastajanja filmova, a s druge strane kulturalne i pripovjedne obrasce temeljene na formulaičnom variranju i ponavljanju. Stoga je služio i kao predložak u ključnim prilozima teorije književnosti, prije svega semiotičke, naratološke i marksističke kulturalne kritike popularne proze, npr. Umbertu Ecu (Flemingove pripovjedne strukture – Le strutture narrative in Fleming, 1965), Rolandu Barthesu (Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova – Introduction à l’analyse structurale des récits, 1966) te Tonyju Bennettu i Janet Woollacott (Bond i onkraj njega: politička karijera popularnog junaka – Bond and Beyond: The Political Career of a Popular Hero, 1987).

Citiranje:
James Bond. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28644>.