struka(e):

janjičarska glazba, skupina glazbenika koju se u Europi između XVI. i početkom XIX. st. smatralo ili izvornom osmanlijskom vojnom glazbom ili kapelom, kojoj je instrumentarij bio proširen tipičnim turskim ritmičkim glazbalima. Turski vojni ansambl, kojega se najraniji oblici spominju u VIII. st., najkasnije u XVII. st. imao je čvrst sastav koji se sastojao iz aerofonskih (zurna, boru), membranofonskih (davul, nakkare) i idiofonskih glazbala (zil, çağana). Šarolikost, slikovitost i egzotičnost zvukovlja proizvedenoga na prodornim puhaćim glazbalima, velikim i malim bubnjevima te na činelama, trianglima i specifičnim zvončićima postigla je velik uspjeh u Europi, posebno u pograničnim zemljama, nakon uspješnih protuturskih ratova, pa su već u prvoj polovici XVIII. st. janjičarsku glazbu posjedovali ili poznavali poljski, ruski i bečki dvor (kapela baruna Trenka). Poslije je dio janjičarskih glazbala ili zvukovlja koje ih oponaša ušao u europsku umjetničku glazbu, pa ih susrećemo u pojedinim djelima C. W. Glucka, W. A. Mozarta, F. J. Haydna, L. van Beethovena i dr., a u Hrvata u operi Nikola Šubić Zrinjski I. Zajca.

Citiranje:

janjičarska glazba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/janjicarska-glazba>.