Jeličić, Živko, hrvatski književnik (Split, 7. VI. 1920 – Split, 23. II. 1995). Diplomirao jugoslavistiku 1952. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Bio je sudionik partizanskog pokreta od 1943. Bio jedan od osnivača i glavni urednik nakladničke kuće Nopok (poslije Mladost). Od 1953. do umirovljenja 1978. radio je kao profesor književnosti na Pedagoškoj akademiji u Splitu, gdje je bio glavni urednik časopisa Mogućnosti (1954–79). Redoviti član JAZU bio je od 1983. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1987. U početku pisao pjesme, uglavnom patetične, ideološki obojene i bez veće umjetničke vrijednosti (Bijeli kum, 1945; Koliba u inju, 1950). U romanima i pripovijestima (Kap stida, 1957; Mlaka koža, 1960; Staklenko, 1964; Ljetnih večeri, 1966; Šašava luna, 1973; Gola Julija, 1981; Posljednji bizantski car, 1985; Balada o kostima, 1988. i dr.) sklon je analizi psihe urbanog intelektualca te narativnim i jezičnim eksperimentima. U nekim se romanima približio poetici francuskoga novog romana. Osim podrobna raščlanjivanja psihe likova, njegovu prozu obilježuje i autentičan (dijalektalan) dijalog, detaljno opisivanje, ali i odmaci u snovito i halucinantno. Građanski intelektualci, često glavni likovi njegove proze, izloženi su i ironijsko-satiričnomu tonu. Pisao je i kritike (Lica i autori, 1953; Usput, 1967), eseje (Eseji, 1984), priredio djela M. Uvodića Splićanina, Đ. Vilovića i D. Angjelinovića, a autor je i monografije Marin Držić Vidra (1958) te scenarija za filmove Nedjelja (1969) L. Zafranovića, Bablje ljeto (1970) N. Tanhofera i Prijeki sud (1978) B. Ivande.
