Jeričević, Dinka, hrvatska scenografkinja (Vukovar, 26. IX. 1947). Završila je 1967. Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a usavršavala se 1967–69. na Hammersmith College of Art and Building u Londonu. Radila je kao tehnička direktorica Teatra &TD u Zagrebu (1976–83) te kao scenografkinja u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija (1983–92) i u HNK-u u Zagrebu (1992–2009). Od 2009. do umirovljenja 2012. redovita je profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je još od 1978. predavala kao vanjska suradnica. Među njezinih približno 450 kazališnih scenografija zapažene su one za predstave Maškarate ispod kuplja (1976) Iva Vojnovića u Gradskom dramskom kazalištu »Gavella«, Kralj Gordogan (1979) Radovana Ivšića u Teatru &TD, Dubrovačka trilogija (1982) I. Vojnovića, Norma (1984) Vincenza Bellinija, Antigona (1985) Sofokla, Mora (1988) Tomislava Bakarića, Čarobna frula (1996) Wolfganga Amadeusa Mozarta, Čudesni mandarin (2001) Béle Bartóka, Daleka zemlja (2001) Arthura Schnitzlera, Romeo i Julija (2002) Sergeja S. Prokofjeva, Dundo Maroje (2007) Marina Držića i Građanin plemić (2009) Molièrea u zagrebačkom HNK-u, Probudi se, Kato (1983) Milana Grgića i Klupko (1999) Pere Budaka u Komediji, Buba u uhu (1985) Georgesa Feydeaua i Dundo Maroje (1992) M. Držića u Satiričkom kazalištu Jazavac, kao i Dundo Maroje na Dubrovačkim ljetnim igrama 1981., Duplo dno (1984) Gorana Stefanovskog u Dramskom teatru Skopje, Srećna nova 1949! (1985) Gordana Mihića u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju, Kristofor Kolumbo (2001) Michela de Ghelderodea na Dubrovačkim ljetnim igrama, Tosca (2015) Giacoma Puccinija u HNK-u u Osijeku i dr. Radila je i za Glumačku družinu Histrion, Gradsko kazalište mladih Split, Gradsko kazalište Žar ptica u Zagrebu, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, HNK u Splitu, HNK u Varaždinu, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Splitsko ljeto, Teatar Exit u Zagrebu, Zagrebačko kazalište lutaka i dr., kao i u slovenskim kazalištima (među ostalim u narodnim kazalištima u Mariboru, Ljubljani, Novoj Gorici i Celju). Za televiziju je ostvarila oko 300 scenografija, među kojima i za igrane serije Smogovci (1982) i Lažeš, Melita (1984), obje u režiji Milivoja Puhlovskog. Ostvarila je petnaestak scenografija za igrane filmove, a ističu se urbane scenografije u filmovima Kužiš, stari moj (Vanča Kljaković, 1973), Bravo, maestro (Rajko Grlić, 1978) i Za sreću je potrebno troje (R. Grlić, 1985., Zlatna arena za scenografiju na festivalu u Puli 1986). S približno 700 scenografskih radova stekla je status vodeće scenografkinje u Hrvatskoj, a njezin cjelokupan opus određen je scenografskim funkcionalizmom u skladu sa značenjem teksta.
