Jókai [jo:'kαi], Mór, madžarski književnik (Komárom, 18. II. 1825 – Budimpešta, 5. V. 1904). Nakon velikog uspjeha prvog romana Radni dani (Hétköznapok, 1846), potpuno se posvetio književnomu radu. Uz S. Petőfija sudjelovao 1848. u Revoluciji, što je opisao u novelama Revolucionarne i bojne slike iz 1948/49 (Forradalmi és csataképek 1848 és 1849-ből, 1850) i Dnevnik bjegunca (Egy bujdosó naplója, 1851). Uz isprva zamjetan utjecaj francuskoga romantizma, u povijesnim romanima Zlatno doba Erdelja (Erdély aranykora, 1852), Turski svijet u Madžarskoj (Török világ Magyarországon, 1853) i društvenim romanima, npr. Madžarski nabob (Egy magyar nábob, 1854), romantičarska se maštovitost isprepleće sa životnom zbiljom. Slikovita jezika i duhovita pripovjednoga stila bio je najpopularniji pisac XIX. stoljeća u Madžarskoj. Najpoznatiji su mu romani: Novi vlastelin (Új földesúr, 1863), Crni dijamanti (A fekete gyémántok, 1870), Zlatni čovjek (Az aranyember, 1872), Žuta ruža (Sárgo rózsa, 1893).
