Antarktika

ilustracija
ANTARKTIKA, adelijski pingvini
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Antarktika, kontinent oko Južnoga Zemljina pola; obuhvaća 13 176 727 km², sa susjednim otocima 14 107 637 km². Osim znanstvenoistraživačkih postaja i opskrbnih baza, u kojima živi više od 4000 ljudi, stalnih naselja nema. Najveći dio Antarktike pokriva led (95% površine), koji vjerojatno potječe iz ledenoga doba; zbog njegove težine mnogi krajevi Antarktike leže ispod razine mora.

Građa i reljef

Antarktika se sastoji od istočnog, većeg, i zapadnog, manjeg dijela; oba su međusobno rastavljena rasjednom linijom, koja se pruža od Rossova do Weddellova mora. Istočni dio, koji obuhvaća 3/4 ukupne površine Antarktike, valovit je visok ravnjak, građen od gnajsa, granita i kristaličnih škriljevaca, mjestimice pokrivenih pješčenjacima i eruptivima paleozojske starosti (karbon–perm). Zbog toga se istočni dio Antarktike smatra dijelom staroga kontinenta Gondvane. To dokazuju i fosilni ostatci flore Glossopteris, koja je u to doba bila raširena po cijeloj Gondvani, a na Antarktici je pronađena u permskim pješčenjacima. Zapadni dio Antarktike zauzima gorje andske građe (Antarktande), visoko 5139 m, koje se prema sjeveru nastavlja u Grahamovu zemlju i u otočni luk Južnih Antila. Na rasjedne linije oko Rossova mora vezani su tercijarni i mlađi vulkani (Erebus 3795 m, Terror 3094 m). Uza stare geološke naslage vezana su ležišta bakrene, molibdenove, manganove i olovne rude. Ugljen u permskim pješčenjacima i jurskim sedimentima upućuje na topliju klimu Antarktike. Potkraj tercijara počela se mijenjati klima; u pleistocenu je Antarktika, kao i velik dio sjeverne polukugle, bila pod ledom. Prema istraživanjima u Međunarodnoj geofizičkoj godini (1957–58), Antarktika nije jedinstvena cjelina nego otočni arhipelag koji je međusobno povezan debelim pokrovom leda.

Klima

Klima je uvjetovana visokim tlakom zraka iznad goleme ledene površine (semipermanentna anticiklona), s koje puše vrlo jak vjetar (oko 90 m/s) prema području razmjerno niskog i promjenljivog tlaka (ciklona) na obalama oceana; u sr. dijelovima Antarktike prosječna temperatura hladnoga dijela godine iznosi od –20 do –30 °C na obali, odnosno od –40 do –70 °C u unutrašnjosti. Apsolutni minimum na Antarktici, i na Zemlji, iznosi –89,2 °C, a izmjeren je 21. VII. 1983. u postaji Vostok. Temperatura toploga dijela godine može doseći 15 °C (temperaturni maksimum); sr. su vrijednosti od 0 °C na obali do –20 °C, odnosno –30 °C u unutrašnjosti. Godišnje količine oborina u obalnome pojasu iznose 500 do 600 mm, a u unutrašnjosti samo 50 mm.

Led

Antarktika je sva pokrivena ledom, koji je prosječno debeo oko 2000 m, a mjestimice i do 3000 m. Obujam je tog leda oko 30 milijuna km³, odnosno 90% leda na Zemlji. Golemi se ledenjaci iz unutrašnjosti spuštaju do obale; najduži je ledenjak Beardmore, 180 km. Kontinentski led spušta se s obale u plitko šelfsko more i tvori tzv. ledene barijere, od kojih je najveća Rossova. Ledena barijera upire se djelomice o plitko dno, a djelomice pluta na vodi. Pod utjecajem valova i morskih mijena lomi se barijerni led (daleko od obale) i pod utjecajem vjetra i morskih struja pluta po antarktičkim vodama ugrožavajući plovidbu.

Povijest

Iako se već u starome vijeku vjerovalo kako na južnoj polutki mora postojati velik kontinent, Antarktika je ostala nepoznata sve do početka XIX. st. Neki rubni otoci Antarktike otkriveni su u XVIII. st. Prvi je prešao preko južnoga polarnoga kruga Britanac istraživač James Cook. On je oplovio Antarktiku i otkrio neke otočne skupine, ali nikad nije vidio obale kontinenta. Njih su prvi ugledali članovi ruske ekspedicije pod zapovjedništvom Fadjeja Fadjejeviča Belinsgauzena (njemački Fabian von Bellingshausen; 1819–21). U prvoj polovici XIX. st. pojedine dijelove obale Antarktike otkrivali su Nathaniel Palmer, William Smith, James Weddell, James Ross, Charles Wilkess, Jules Dumont d’Urville i dr. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. Antarktiku su istraživale mnogobrojne ekspedicije: belgijska pod zapovjedništvom Adriena de Gerlachea, britanska pod vodstvom Roberta Scotta i Carstena Borchgrevinka, njemačku je vodio Erich von Drygalski, švedsku Otto Nordenskjöld, škotsku William Bruce i francusku Jean Charcot. Belgijska je ekspedicija prva provela zimu (1897/98) u blizini Antarktike, dok su Britanci pod vodstvom C. Borchgrevinka zimovali na kopnu (1899/1900). Početkom XX. st. pokušalo se doprijeti i do Južnoga pola. To je uspjelo 14. XII. 1911. Norvežaninu Roaldu Amundsenu i 18. I. 1912. Britancu R. Scottu. Na povratku su svi članovi britanske ekspedicije poginuli, a Norvežani su uspješno stigli do svoje baze. Dvadesetih godina XX. st. započinje doba zračnoga istraživanja Antarktike. George Wilkins prvi je pokušao preletjeti Antarktiku zrakoplovom (1928–29). God. 1929. Amerikanac Richard Byrd letio je od zimovališta Little America do Južnoga pola i natrag. Tijekom XX. st. istraživanja Antarktike nastavljaju se, a posebno od 1957., koja je proglašena Međunarodnom geofizičkom godinom, te su uspostavljene mnogobrojne istraživačke postaje.

Politička pripadnost i gospodarsko značenje

Antarktika je meridijanima podijeljena na sektore, koji pripadaju Argentini, Australiji, Čileu, Francuskoj, Norveškoj, Novomu Zelandu i Velikoj Britaniji. Sporazumom u Washingtonu 1959. zaključeno je da se Antarktika može iskorištavati samo u miroljubive svrhe; zabranjeno je uspostavljanje vojnih uporišta, eksperimentiranje ikakvim oružjem, osobito nuklearnim, i držanje radioaktivnih tvari. Sporazum je potpisalo 12 zemalja: Argentina, Australija, Belgija, Čile, Francuska, Japan, Novi Zeland, Norveška, Južnoafrička Republika, SSSR, Velika Britanija i SAD, a poslije Danska (1965), Rumunjska (1971), Poljska (1977), SR Njemačka i Papua Nova Gvineja (1981), Brazil i Indija (1983), Kuba i Madžarska (1984), Kina i Urugvaj (1985), Austrija, Bugarska, Grčka, Italija i Sjeverna Koreja (1987), Kanada, Kolumbija, Španjolska i Švedska (1988), Finska, Japan, Peru i Južna Koreja (1989), Nizozemska i Švicarska (1990), Ukrajina (1992), Češka i Slovačka (1993). Njemu se mogu bez rezerve priključiti sve države učlanjene u UN.

Gospodarski je važan lov na planktonske račiće vrste Euphausia superba u antarktičkim vodama; godišnje se ulovi oko 90 000 tona račića i oko 10 000 tona različite vrste ribe. Na Antarktiku od 1950. povremeno dolaze i turisti, osobito iz SAD-a.

Znanstvenoistraživačka djelatnost

Na Antarktici djeluju ili su djelovale, stalno ili povremeno (ljeto), mnogobrojne znanstvenoistraživačke postaje: argentinske (Esperanza, Primavera, Teniente Jubany, Teniente Rodolfo Marsh, General Belgrano II. i III., General San Martín, Vicecomodoro Marambio i Orcadas), australske (Casey, Davis i Mawson), brazilska (Comandante Ferraz), čileanske (General Bernardo O’Higgins i Capitán Arturo Prat), francuska (Dumont d’Urville), indijska (Daksin Gangotri), japanske (Mizuho i Syowa), južnoafrička (Sanae), južnokorejska (Sejong), kineska (Zhongshan), novozelandska (Scott Base), njemačka (Georg von Neumeyer), poljska (Arctowski), ruske (Belinsgauzen, Molodežnaja, Mirni, Novolazarevska i Vostok), američke (Amundsen-Scott, McMurdo i Palmer), britanske (Halley, Signy, Rothera i Faraday), urugvajska (Artigas) i dr.

U njima se obavljaju fizikalna i kemijska, geološka, biološka i oceanografska, meteorološka i dr. istraživanja, istražuju se atmosfera i ionosfera, tzv. ozonske rupe, solarno i kozmičko zračenje, geomagnetizam, led, ekstraterestrički meteoriti, za koje se drži da su s Marsa i Mjeseca, i dr.

Otkrića

1739. Francuz P. Bouvet otkriva na rubu Antarktike otok, koji je poslije po njemu dobio ime (otok Bouvet).
1772. Francuz Y. de Kerguelen‑Trémarec otkriva otok (Kerguelen).
1772–75. J. Cook na drugom putovanju oko svijeta dvaput prelazi preko polarnoga kruga i otkriva otok Južnu Georgiju i otočnu skupinu Južni Sandwich.
1819. W. Smith otkriva otočnu skupinu Južni Shetland.
1819–21. Antarktičko kopno prvi su ugledali F. F. Belinsgauzen i M. Lazarev; otkrili su i otoke Petar I. i Aleksandar I.
1821. G. Powel otkriva otočnu skupinu Južni Orkney.
1823. J. Weddell otkriva more, koje je po njemu dobilo ime (Weddellovo more).
1832. J. Biscoe otkriva Grahamovu zemlju.
1840. J. Dumont d’Urville otkriva Adelijinu zemlju.
1841. J. Ross otkriva more, koje je po njemu dobilo ime (Rossovo more), Viktorijinu Zemlju i Rossov otok s vulkanima Erebus i Terror.
1895. Christensen i C. Borchgrevink prvi stupili na antarktičko kopno.
1897–99. Belgijska ekspedicija Belgica prva provela zimu na ledu ispred Grahamove zemlje.
1899. C. Borchgrevink prvi proveo zimu na antarktičkome kopnu.
1901–05. Rubne dijelove Antarktike istražuju: njemačka ekspedicija Gauss pod vodstvom E. Drygalskoga, engleska ekspedicija Discovery pod vodstvom R. Scotta,
švedska ekspedicija pod vodstvom O. Nordenskjölda, škotska ekspedicija Scotia pod vodstvom W. Brucea i francuska ekspedicija pod vodstvom J. Charcota.
1909. T. Davis i D. Mawson dopiru do Južnoga magnetskoga pola Zemlje.
1911–12. R. Amundsen dolazi (14. XII. 1911) do Južnoga Zemljina pola, a ubrzo poslije (18. I. 1912) i R. Scott.
1928–29. G. Wilkins pokušava preletjeti Antarktiku zrakoplovom.
1928–47. 4 antarktičke ekspedicije R. Byrda; 29. XI. 1929. prvi let zrakoplovom od zimovališta Little America na Rossovoj barijeri do Južnoga pola i natrag.
1935. L. Ellsworth leti preko zapadne Antarktike od Weddellova do Rossova mora.
1955. Podizanje postaja za istraživanje Antarktike u Međunarodnoj geofizičkoj godini (1957–58). Na zapadnoj obali glavna istraživačka baza Little America, a na istočnoj sovjetska postaja Mirni.
1957. Sovjetska ekspedicija dopire do magnetskoga pola Zemlje i podiže postaju Vostok.
1958. Novozelandska ekspedicija pod vodstvom E. Hillaryja dolazi 3. I. iz Rossova mora do Južnoga geografskoga pola.
Ubrzo nakon toga, 20. I. dolazi do pola britanska ekspedicija iz Weddellova mora. Ruska ekspedicija podiže u blizini pola postaju Sovjetska.
1959. Sovjetska ekspedicija dolazi do Južnoga pola iz postaje Mirni preko postaja Komsomolska i Vostok.
Citiranje:
Antarktika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 16. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2928>.