Juruci (tur. yürük; yörük: nomad, putnik), turski nomadi; žive uglavnom uz obale Egejskoga i Sredozemnoga mora u južnoj Anatoliji (jedna skupina na zapadu između Izmira i Aydina te na jugoistoku dvije skupine u blizini gradova Sifilke, Adana i Antalya). Govore dijalektom turskoga jezika i danas se ne razlikuju jezično od većine stanovništva među kojim žive. Ponekad se naziv Juruk upotrebljava sinonimno s riječju nomad pa se tada odnosi na veći broj različitih etničkih skupina od kojih su se sami Juruci uvijek smatrali različitima (npr. Turkmeni), tvrdeći da su nasljednici seldžučkih osvajača iz oguskih plemena. Juruci su Anatoliju naselili zajedno s ostalim turkijskim plemenima krajem XI. i u XII. st., došavši iz srednje Azije. Primivši islam, za turskih su se osvajanja raširili po cijeloj Anatoliji te na Balkanu, u Bugarskoj, istočnoj Makedoniji i grčkoj Egejskoj Makedoniji. Nakon 1912. i osobito nakon 1918. počinje njihovo iseljavanje u Tursku. Danas se juručko stanovništvo na Balkanu znatno prorijedilo iako ih u istočnoj Makedoniji ima još u plačkovičkom, ovčepoljskom, strumičkom jurukluku i drugdje. Kao transhumantni stočari (ovce, koze) kretali su se u Anatoliji između ljetnih visinskih pašnjaka u gorju (yayla) i zimskih nizinskih pašnjaka uz obalu (kişlak). S vremenom je velik dio Juruka prihvatio sjedilački način života i prešao na zemljoradnju. Na jugoistoku, u pokrajinama Kahramanmaraş i Gaziantep, stočarstvo je još osnovna grana privređivanja. Većinom su muslimani suniti.
