TRAŽI DALJE:
STRUKE:

K

ilustracija
K, razvoj slova: 1. rano feničko, 2. feničko kap, 3. najstarije grčko k, 4. klasična grčka kappa, 5. mesapsko pismo, 6. umbrijsko pismo, 7. picensko pismo, 8. rimska kapitala, 9. rimski kurziv, 10. beneventana, 11. karolina, 12. gotica

K. 1. Petnaesto slovo hrvatske abecede a deseto latinske, za glas /k/, silabičkoga imena ka. U glagoljici i ćirilici slovo za isti glas naziva se kako. Suvremeni se oblik slova, u odnosu na početke abecede – rimsku kapitalu, vrlo malo promijenio. Vrlo je sličan u apeninskim pismima, npr. u mesapskome, a u umbrijskome i picenskome pisalo se okrenuto na lijevu stranu. U najstarijim grčkim natpisima okrenuto je na lijevo, a klasična grčka kappa orijentirana je na desno. U grčko je pismo slovo za glas /k/ bilo preuzeto iz feničkoga kap, gdje je označivalo gotovo isti glas, bezvučni gutural, a ondje se vjerojatno razvilo iz hijeroglifa za otvorenu šaku, koji je u starim semitskim pismima imao oblik strjelice okrenute na dolje. Pod utjecajem etrurskoga pisma, koje nije imalo glas /k/, u starijim se latinskim tekstovima, približno u III. st. pr. Kr., umjesto k počelo upotrebljavati staro slovo za g: he5_1000.jpg. Štoviše, takav je način za bilježenje glasa /k/ ondje i prevladao, i zadržao se u nacionalnim latinskim pismima. U položajima ispred glasa /u/, uz labiovelarnu artikulaciju, piše se za isti fonem slovo ku – q, preuzeto iz semitskih pisama, a slovo k je ostalo rezervirano tek za nekoliko riječi i kratica (npr. Kaeso, Kalendae). Kurzivni oblik bio je razvijen već u rimsko doba, a suvremeni najviše nalikuje gotičkomu. Slovo k postalo je učestalije u latinici, kojom se pišu narodni jezici, tako i hrvatski, s time što je uporaba slova c i ch (pod talijanskim utjecajem), uz čuvanje slova q u vezama sa slovima u ili v, za istu svrhu i dalje ostala prisutna. U Lekcionaru Bernardina Splićanina (1495) supostoje sva tri znaka, u Marulićevoj Juditi (1521) stoji samo ch, D. Ranjina (1563) piše gotovo uvijek k. Uporaba pak slova h u istu svrhu posve je rijetka, npr. kod M. Gazarovića (1623). U XVII. st. gotovo će posve prevladati i danas uobičajeno pisanje slova k.

U hrvatskome je k bezvučni velarni okluzivni suglasnik, koji pri asimilaciji po zvučnosti alternira s g (drugi – drukčiji, svaki – svagdašnji). U hrvatskome fonem /k/ potječe od indoeuropskoga prajezičnoga k (npr. kal prema staroindij. kalas: modrocrn, lat. caligo: tama) i k62091 (vuk prema staroindij. v61987kas: vuk, lit. vilkas: vuk), asimilacijom po zvučnosti od g (npr. lakši prema lagan), a dolazi i u posuđenicama iz različitih jezika od k (npr. iz grč. kler, iz lat. klasa, iz njem. kasa, tur. bakar itd.) ili pak dolazi za kh (odnosno h; npr. iz grč. karakter, iz lat. kršćanin itd.).

2. U mjeriteljstvu, (K) znak za mjernu jedinicu kelvin; znak (k) za decimalni predmetak kilo-.

3. U kemiji, (K) simbol za kalij.

4. U fizici, znak (K) za Kolmogorov-Sinajevu entropiju; znak (k) za Boltzmannovu konstantu.

Citiranje:
K. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 20. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29671>.