Kabardino‑Balkarija (ruski Кабардино-Балкария), republika na jugu europskog dijela Rusije, na području i u predgorju sjevernog Kavkaza; 12 500 km², 859 802 st. (2010). Sastoji se od stepske ravnice na sjeveroistoku i visokih planina Velikoga Kavkaza (Elbrus 5642 m, Dihtau 5204 m, Šhara 5068 m) na jugozapadu. Klima je kontinentalna. Prosječna temperatura u siječnju iznosi od –4 °C (u nizinama) do –12 °C (u planinama), a u srpnju od 23 °C do 4 °C. Godišnja je količina oborina u ravnici 400 mm, u gorju do 2000 mm. Planine su obrasle listopadnom šumom, koja u višim dijelovima prelazi u subalpske i alpske pašnjake. Rijeka Terek i njegovi pritoci iskorištavaju se djelomično za natapanje i dobivanje električne energije. Stanovnici su Kabardinci (57,2%, 2010), Rusi (22,5%), Balkarci (12,7%) i dr. Glavni grad Nalčik (Nal’čik). U nizinskim dijelovima uspijevaju žitarice; razvijeno je voćarstvo, povrtlarstvo i vinogradarstvo. Razvijeno je stočarstvo. U planinskom su području bogata rudna ležišta molibdena i volframa (među najbogatijima u svijetu) te antimona, zlata, nikla, srebra, olova, ugljena i gipsa, a u nizini nafte i plina. Mnogobrojni su mineralni izvori. Razvijena je obojena metalurgija, metalna (uređaji za naftnu industriju), petrokemijska, drvna, elektrotehnička i prehrambena industrija. Kabardino-Balkarija se ubraja među glavna područja ruskog alpinizma i turizma.
Područje Kabardino-Balkarije bilo je naseljeno od mezolitika. Predci Kabardinaca, plemena Sinda i Meota, živjeli su već u I. tisućljeću pr. Kr. sjeverno od Kavkaza, u području između Crnoga mora i Kaspijskoga jezera. Država Sinda, stvorena u V. st. pr. Kr., ušla je u IV. st. pr. Kr. u sklop bosporske države, a u III. st. u sastav plemenskoga saveza Sarmata i Alana. U IV. st. zemlja je došla pod vlast Huna, a u VI. st. Avara. Balkarci su nastali miješanjem sjev. kavkaskih, alanskih i bugarskih (s područja rijeke Volge i Kame) plemena i Kipčaka. Nastavali su od X. do XV. st. stepe sjeverno od Kavkaza, odakle su se u XIII–XV. st. povlačili pred mongolskim provalama, a poslije i pred pritiskom Kabardinaca, na Kavkaz, gdje su se izmiješali s Osetima. Iz grčkih trgovačkih uporišta na Crnome moru tijekom srednjega vijeka širilo se kršćanstvo, a od razdoblja Zlatne Horde počela je islamizacija (XIII. st.). Kabardinci su se do XVI. st. naselili na objema obalama rijeke Terek, plaćajući danak krimskim kanovima. God. 1557. Kabardinci su u doba kneza Temrjuka priznali protektorat Rusije, a nakon rusko-turskog rata 1768–74. uključeni su (Kučuk-Kajnardžijskim mirom 1774) u Rusko Carstvo. Jaka rusifikacija u XIX. st. dovela je do niza neuspješnih ustanaka i do iseljivanja Kabardinaca u Malu Aziju i na Balkan. Za razliku od Kabardinaca, područje naseljeno Balkarcima tek je 1827. došlo pod vlast Ruskoga Carstva. Nakon Listopadske revolucije 1917. uspostavljena je sovjetska vlast, koja je vodila borbu protiv bjelogardijaca generala A. I. Denjikina, konačno poraženih u ožujku 1920. God. 1921. osnovana je Autonomna Kabardinska oblast, a 1922. Autonomna Kabardinsko-Balkarska oblast u okviru Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike; 1936. pretvorena je u Kabardinsko-Balkarsku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku. Tijekom II. svjetskog rata njemačke su postrojbe zauzele područje do Tereka (balkarski dio), zbog čega je nakon ponovnoga dolaska pod sovjetsku vlast 1943. započela kaznena deportacija Balkaraca (1943–44). Područje se do 1957. nazivalo Kabardinskom Autonomnom Sovjetskom Socijalističkom Republikom, kojoj je nakon političke rehabilitacije Balkaraca i njihova povratka u domovinu bilo vraćeno staro ime.
