Kaleb, Vjekoslav, hrvatski pripovjedač (Tisno kraj Šibenika, 27. IX. 1905 – Zagreb, 13. IV. 1996). Diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1934. Od 1924. bio učitelj u selima Dalmatinske zagore, na otoku Murteru, u Šibeniku i Zagrebu. Od 1943. bio u partizanima, a nakon rata urednik i suurednik u časopisima Republika, Književnik i Kolo. Također bio tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske te umjetnički direktor Zagreb filma. Redoviti član JAZU postao je 1961. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1967.
U umjetnički snažnim i zrelim zbirkama novela Na kamenju (1940) te Izvan stvari (1942), s temama iz života seoske sirotinje u Dalmatinskoj zagori, zanimljivost pripovijedanja, unatoč nedostatku radnje, postigao je prepuštajući likove vlastitim sudbinama te vrlo podrobnim bilježenjem i najmanjih promjena i pokreta. Izravno ratno iskustvo uobličio je u knjigama proze Brigada (1947) i u romanu Ponižene ulice (1950., prerađen i objavljen pod naslovom Poniženi grad, 1969). Obje su knjige napisane crno-bijelom tehnikom i s naglašenom tendencijom. Njegovo je remek-djelo roman Divota prašine (1954), o lutanju dvojice mladih partizana nakon raspada brigade. Odlikuje se majstorski odmjerenom kompozicijom. Bijeli kamen (1955) je dulja pripovijest, također smještena u ambijent Dalmatinske zagore, ali je u njoj postavio i opća egzistencijalna pitanja pokušavajući im pronaći odgovor u simbolima ljepote izdignutima nad svakodnevnim ratnim strahotama. U zbirkama pripovijesti Smrtni zvuci (1957) i Nagao vjetar (1959) unio je gradsku tematiku, katkad i bizarne motive, te eksperimentirao s novim, modernijim strukturama i kompozicijom. Združujući realističke i simbolističke elemente te unoseći opća egzistencijalna pitanja u svoja djela, Kaleb je objedinio tradicionalni model pripovjedne proze s modernom novelistikom. Tekstovima u periodici sudjelovao je i u raspravama o hrvatskom književnom jeziku.
