kantilena (tal. < lat. cantilena, prema lat. cantus: pjev), općenito, pjevna melodija; od XIX. stoljeća također i instrumentalna melodija pjevnoga, lirskoga značaja. – Kantilenski slog, u novijoj glazbenoj literaturi (XX. st.), naziv izveden iz srednjovjekovnog značenja riječi cantilena, a označuje poseban tip višeglasne, svjetovne pjesme XIV–XV. st. sa solistički pjevanom, tekstiranom dionicom glavnoga, višega glasa cantusa i 1 do 3 dionice, izvođene instrumentalno. Razvio se u Francuskoj u razdoblju ars nova (XIV. st.) pod utjecajima truverske (trubadurske) lirike i franc. moteta. Umjetnički dotjeranu, posve monodijski oblikovanu građu, dao je kantilenskomu slogu G. de Machault u refrenskim pjesničkim oblicima kao što su balada, rondeau i virelai, skladanima za 2, 3 ili 4 glasa. Kantilenski slog tada je postao glavnim načinom skladanja svjetovnih pjesmenih oblika, a utjecao je i na talijanske glazbenike (F. Landini). Gdjekad se javlja i u crkvenim skladbama, misi i motetu. S procvatom renesansne polifonije jednakopravnih vokalnih dionica (oko polovice XV. st.) kantilenski slog iščezava iz prakse.
