struka(e): |

Karačajevo‑Čerkezija (Karačaevo‑Čerkesija, ruski Карачаево-Черкесия), republika na jugu europskog dijela Rusije, na sjevernim pristrancima Velikoga Kavkaza; 14 300 km², 478 517 st. (2010). Pretežito planinski kraj (2/3 površine) s najvišim vrhovima na jugu republike (Elbrus, 5642 m). Prema sjeveru predgorje Kavkaza prelazi u nizinu sa širokim riječnim terasama. Klima je kontinentalna na sjeveru, planinska na jugu. Količina oborina raste od sjevera (550 mm) prema jugu (2500 mm). Riječna je mreža dobro razvijena; glavna je rijeka Kuban. U nizini prevladava stepa, u južnom planinskom području do visine od 2000 m listopadna šuma, a iznad toga crnogorična te alpski pašnjaci. Stanovnici su Karačajevci (41,0%, 2010), Rusi (31,6%), Čerkezi (11,9%) i dr. Uz ruski, službeni su abhaski, kabardinsko-čerkeski, karačajsko-balkarski i nogajski. jezik. Glavni je grad republike Čerkesk. U nizinama glavne su poljoprivredne kulture žitarice, krumpir, šećerna repa i povrće (rašireno je natapanje), a u predgorju voće i vinova loza. U dolinama je rašireno govedarstvo, u planinama ovčarstvo. Iskorištavaju se ležišta ugljena, zlata, obojenih metala (olovo, cink, bakar). Glavne su prehrambena (mesna, mliječna), drvna i kemijska industrija te strojogradnja. U planinskim je krajevima razvijen turizam i alpinizam (glavna središta Teberda i Dombaj).

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja mogu se pratiti od kamenoga (paleolitičkog) doba. Od IX. do X. st. to je područje bilo pod vlašću nomadskoga naroda Alana. Tijekom njihove vladavine turkijski Karačajevci i abhasko-adigejski Čerkezi oblikovali su se u zasebne kavkaske etničke skupine. U X. st. čerkeško pleme Kabardinci zavladali su svim Čerkezima i Karačajevcima. U prvoj polovici XIII. st. došli su pod gruzijsku vlast i prihvatili kršćanstvo, a 1242. pod vlast Tatara (Zlatna Horda), za čije su vladavine prihvatili islam. Pružili su žestok otpor ruskom zaposjedanju Kavkaza (1857–64). Tijekom XIX. st. pod prisilom su napustili nomadski način života i postali poljodjelci. God. 1917., nakon Listopadske revolucije, bjelogardijci su zavladali većim dijelom zemlje. Nakon njihova poraza, sovjetske su vlasti u okviru Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike osnovale 1922. Karačajevo-Čerkešku Autonomnu Oblast. Četiri godine poslije ona je bila podijeljena na zasebnu Karačajevsku i Čerkešku Autonomnu Oblast. Pod optužbom za suradnju s Nijemcima u II. svjetskom ratu Karačajevska Autonomna Oblast bila je 1943. ukinuta, a njezino stanovništvo protjerano u Sibir. Dio njezina teritorija bio je pridodan Gruziji. Pošto je 1957. bio dopušten povratak prognanoga stanovništva, sovjetske vlasti ponovno su uspostavile Karačajevsko-Čerkešku Autonomnu Oblast, koja je 1992. postala republika u sastavu Ruske Federacije.

Citiranje:

Karačajevo-Čerkezija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/karacajevo-cerkezija>.