Karlić, Petar, hrvatski povjesničar (Gospić, 19. XI. 1877 – Zagreb, 24. IV. 1940). Završio studij povijesti i geografije u Zagrebu (1903) i slavistike u Grazu (1907) te bio profesor u klasičnoj gimnaziji u Zadru (1903–15). Na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu doktorirao 1910. tezom Izbor i krunisanje Vladislava kralja češkoga za kralja ugarskoga i hrvatskoga (objavljeno u Nastavnom vjesniku, 1905–06), a 1921. habilitirao se raspravom Borba Matije Vlacića zbog adijafora do Passovskog ugovora (1552.) te postao privatnim docentom opće povijesti za razdoblje reformacije (1921–26). Od 1926. zaposlen u Državnom arhivu u Zagrebu, 1932. umirovljen. Uz objavljivanje radova iz nacionalne povijesti, pri čemu je osobito istraživao povijest hrvatskih kraljeva i kraj vladavine narodne dinastije, proučavao je djela starijih hrvatskih pisaca (Osman I. Gundulića, Hvarkinja M. Benetovića, Psalmi Davidovi Luke Bračanina i dr.). Glavna djela: Kraljski Dalmatin: (1806–1810) (1912), Ljubovnici: dubrovačka komedija XVI. vijeka (1921), Matica dalmatinska (I–III, 1913), Život i djelovanje Vjekoslava Klaića (1928).
