Karlo Albert, kralj Sardinskoga Kraljevstva (Torino, 2. X. 1798 – Porto, 28. VII. 1849). Pripadnik sporedne grane savojske dinastije. Godine 1810. Napoleon I. Bonaparte proglasio ga je grofom. Na vlast u Kraljevstvu Sardiniji došao je tijekom revolucije 1821., kada su revolucionari prisilili kralja Viktora Emanuela I. na abdikaciju, a njega izabrali za regenta. U duhu revolucije proglasio je novi, liberalni ustav koji je iste godine, nakon gušenja revolucije, ukinuo novi kralj Karlo Feliks. Zbog sudjelovanja u revoluciji bio je uhićen, a poslije protjeran u Francusku. Nakon smrti Karla Feliksa bio je 1831. okrunjen za novoga kralja. Proglasio je novi sardinski (pijemontski) ustav (Statuto Albertino). Pod utjecajem ideje o sjedinjenju Italije vodio je antiaustrijsku politiku. Pošto su 1848. Austrijanci bili istjerani iz Milana i Venecije, a potom i iz Parme i Modene, stao je na čelo protuaustrijskoga nacionalnog pokreta. Nakon poraza talijanske vojske kraj Custozze (25. VII. 1848) on je, dogovorno s ostalim talijanskim knezovima, započeo s Austrijom pregovore o primirju, no već u svibnju iste godine obnovio je ratna djelovanja savojske vojske, ali je nakon poraza kraj Novare (23. III. 1849) bio prisiljen abdicirati u korist sina Viktora Emanuela II. te izbjegao u Portugal.
