Karnarutić (Krnarutić), Barne (Brne), hrvatski pjesnik (Zadar, između 1515. i 1520 – Zadar, ? 1573). Osnovnu naobrazbu stekao je u Zadru, a potom je, vjerojatno u Padovi, studirao pravo. Nakon studija u mletačkoj je vojsci bio kapetan hrvatske konjaničke postrojbe. Oko tridesete godine života vratio se u Zadar, gdje je proveo ostatak života, prvo u različitim pravnim službama, a potom kao odvjetnik.
Karnarutić je autor dvaju djela, koja mu nisu tiskana za života. Vazetje Sigeta grada (1584) brza je književna reakcija na suvremeni događaj, prva u nizu tzv. zrinijada, djela koja opijevaju sigetsku bitku 1566., a ujedno i prvi hrvatski povijesni ep. U pisanju toga djela, podijeljena u 4 pjevanja, Karnarutić se služio ljetopisom Podsjedanje i osvojenje Sigeta očevidca F. Črnka. U opisu vojske i junaka pošao je tragom vergilijanskog epa. Opisom pak lika N. Šubića Zrinskoga i njegovih postupaka odsudno je utjecao na oblikovanje legende o sigetskom vojskovođi koja će u hrvatskoj književnosti i kulturi živjeti sve do novijega doba. U duhu aktualnoga Tridentskoga koncila Karnarutić je u svojem epu naglasio da su turska osvajanja kazna za grijehe kršćana. Premda za povijest hrvatske književnosti iznimno značajno djelo, Karnarutićev se ep u vrijednosnome smislu obično stavlja iza njegova epilija o Piramu i Tizbi. Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirana i Tižbe (1586) stihovana je ljubavna pripovijetka, nastala kao slobodna obradba jedne Ovidijeve metamorfoze. Antički predložak o tragičnoj ljubavi Karnarutić je znatno proširio i aktualizirao poukama koje je donijelo kršćanstvo, a nije zazirao ni od petrarkističke frazeologije. Premda nije ostavio velik opus, Karnarutić je uvođenjem novih književnih vrsta i prvenstvom u obradbi sigetske bitke zauzeo istaknuto mjesto u povijesti hrvatske književnosti, a njegovo je djelo imalo odjeka i na sjeveru Hrvatske.
