Kazinczy [kα'zinci], Ferenc, madžarski pjesnik (Simian, madž. Érsemjén, Rumunjska, 27. X. 1759 – Széphalom, VIII. 1831). Podrijetlom iz plemenitaške obitelji; u djetinjstvu učio strane jezike i svjetsku književnost. Kao pravnik neko je vrijeme služio u državnoj službi. Zauzimao se za obnovu madžarskoga jezika i kvalitetno prevođenje klasičnih djela; uređivao je književne časopise i poticao osnivanje književnih i kulturnih institucija. Njegova zbirka epigrama Trnje i cvijeće (Tövisek és virágok, 1811) prinos je jezičnoj obnovi. Politički proganjan, o svojem je zatvorskom iskustvu napisao memoarsku prozu Dnevnik mojega ropstva (Fogságom naplója, 1828). Bio je poklonik njemačkoga neohumanizma i poetike klasicizma; težio je europeizaciji nacionalne kulture. Njegova korespondencija s istaknutim europskim piscima obaseže 24 sveska.
