TRAŽI DALJE:
STRUKE:

kazneno djelo

kazneno djelo, kažnjivo ponašanje čovjeka koje je zakonom izrijekom propisano kao kazneno djelo. Takva definicija kaznenoga djela slijedi iz načela zakonitosti, temeljnoga načela kaznenoga prava, sukladno kojemu se kaznena djela i kaznenopravne sankcije mogu propisivati samo zakonom. Pojam kazneno djelo može se shvatiti u formalnom i u materijalnom smislu.

Formalni pojam kaznenoga djela okosnica je cijeloga sustava općega dijela kaznenog prava jer obuhvaća pravne pretpostavke koje se moraju ostvariti da bi bilo koje kazneno djelo postojalo. Te su pretpostavke radnja, protupravnost i krivnja. Da bi postojalo kazneno djelo, mora najprije postojati radnja kao voljno ponašanje čovjeka. Zbog toga su iz pojma kaznenoga djela isključena sva djelovanja prirodnih sila i životinja, a u velikom broju zakonodavstava i radnje pravnih osoba (no danas je sve izraženija tendencija uvođenja kaznene odgovornosti pravnih osoba). Radnjom se ne smatraju ni sve čovjekove radnje, npr. puke misli, uvjerenja, namjere, ili pak tjelesni pokreti koji su izvan domašaja čovjekove volje (refleksni i instinktivni pokreti i sl.). Radnja se može ostvariti činjenjem ili nečinjenjem. Kažnjive su samo one radnje koje su zakonom predviđene kao protupravne. Samim time što neka radnja odgovara zakonskom opisu određenoga kaznenog djela, ona još ne mora biti kazneno djelo jer može postojati neki od razloga koji isključuje njezinu protupravnost (nužna obrana, krajnja nužda). Radnja mora biti i skrivljena. Krivnja je subjektivni odnos počinitelja prema djelu zbog kojega mu se može uputiti prijekor, pretpostavka je za to njegova ubrojivost. Nisu ubrojivi (pa prema tome ni sposobni za krivnju) oni koji zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnoga duševnog razvoja ili neke druge teže duševne smetnje nisu mogli u vrijeme počinjenja djela shvatiti značenje svojega postupanja ili vladati svojom voljom. Protupravna radnja koja je ostvarena u stvarnoj zabludi, odn. neotklonjivoj zabludi o protupravnosti djela, ne može se pripisati krivnji počinitelja. U iznimnim slučajevima nema kaznenoga djela čak i ako je radnja protupravna i skrivljena, npr. ako je djelo beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastalu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav. Tek kada se utvrde sva obilježja kaznenoga djela, može se reći da je počinjeno kazneno djelo i može se pristupiti izricanju kaznenopravne sankcije. Pri utvrđivanju obilježja kaznenoga djela važno je slijediti određen redoslijed (radnja, protupravnost, krivnja, uvjeti kažnjivosti) jer isključenje prethodnog obilježja čini suvišnim utvrđivanje daljnjih obilježja u nizu.

Materijalni pojam kaznenoga djela određuje se različito: od stajališta da je to prirodni zločin, odn. svako djelo koje vrijeđa temeljne osjećaje samilosti i poštenja, ili da je to djelo kojim se ugrožava temeljni društv. interes, ili da je kazneno djelo društveno opasno djelo, odn. društveno opasno djelo koje znači povredu važnih društv. vrijednosti. U demokr. pravnim sustavima pojmom materijalnoga kaznenog djela nastoji se odgovoriti na pitanje što zakonodavac smije predvidjeti kao kazneno djelo. U tom smislu materijalni pojam kaznenoga djela prethodi donošenju kaznenoga zakona, on pomaže da se u okviru određenoga društvenog i pravnog sustava, uzimajući u obzir fragmentarnost, odrede ona dobra zajednice i pojedinca koja zaslužuju kaznenopravnu zaštitu. Socijalist. doktrina kaznenoga prava ubrojila je društv. opasnost među pretpostavke kaznenoga djela koje je nužno utvrditi u konkretnom slučaju, što je pogodovalo slabljenju načela zakonitosti i miješanju zakonodavnih i sudbenih ovlasti.

U zemljama civilnoga pravnoga kruga, kojih se pravni sustavi zasnivaju na baštini rim. prava, česta je trodioba, odn. dvodioba kaznenih djela po težini. Tako, primjerice, franc. kazneno pravo trodiobno stupnjuje kaznena djela od najtežih do srednje teških i prema najlakšima. Mnogi kazneni zakoni (npr. šved., niz., port., tal., braz., njem.) prihvatili su dvodiobu kaznenoga djela ili po tipu krivnje (namjerna i nehajna) ili, u njem. pravu, po visini kazne; u SAD-u se podjela zasniva na težini zaprijećene kazne, a u Velikoj Britaniji razdioba je plod pov. razvoja i ne počiva na nekom općem pravilu.

Citiranje:
kazneno djelo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 6. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31046>.