struka(e):

kazneno procesno (postupovno) pravo, dio kaznenoga prava u širem smislu riječi (zajedno s kaznenim materijalnim pravom i pravom izvršenja kaznenih sankcija); skup pravnih normi kojima se uređuje postupanje nadležnih državnih tijela i drugih sudionika kaznenoga postupka sa svrhom da se utvrdi je li kazneno djelo počinjeno, tko ga je počinio, te da se na počinitelja primijeni odgovarajuća sankcija predviđena kaznenim materijalnim pravom. Suvremena postupovna prava kao jednu od svojih zadaća navode i osiguranje prava građana, posebice to da nitko nevin ne bude osuđen (garantna funkcija). Povijesno, kazneno procesno pravo razvijalo se na dvije različite osnovne postavke. Prva, prema kojoj je primarno država dužna brinuti se o progonu počinitelja kaznenih djela, jer se kaznenim djelima prvenstveno vrijeđaju interesi društvene zajednice, generirala je inkvizitorni tip kaznenoga postupka (→ kazneni postupak). Druga, prema kojoj je kažnjavanje primarno interes oštećenika, pri čemu je zadaća države osigurati pravičan (fer) postupak, dovela je do akuzatornoga kaznenoga postupka. Komparativnopravni pristup suvremenomu kaznenomu procesnom pravu pokazuje znatnu konvergenciju prava država koje povijesno imaju različit tip kaznenoga postupka: procesna prava utemeljena na tradiciji europskoga (kontinentalnoga) inkvizitornog postupka i postupovna prava država koje imaju tradiciju pravnoga sustava common law i akuzatorni postupak u bitnim se elementima približavaju. Tomu nije pridonio samo razvoj europskoga kontinentalnoga kaznenoga procesnoga prava, koje se, nakon Napoleonova francuskoga Zakona o kaznenoj istrazi (Code d’instruction criminelle) iz 1808., razvilo od inkvizitornog u mješoviti (inkvizitorno-akuzatorni) postupak, već i suvremeni razvoj ideje o temeljnim pravima čovjeka. Međunarodni instrumenti poput Opće deklaracije o pravima čovjeka (1948), Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950), Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima (1966), Konvencije protiv torture i drugih načina okrutna, nečovječna ili ponižavajućega postupanja ili kažnjavanja (1984), te neki drugi izvori međunarodnog prava, jamče određena prava i slobode koje moraju poštovati pravni poredci pojedinih država. Među njima su i neka prava u izravnoj vezi s kaznenim postupkom: pravo na slobodu, pravo na pravičan postupak, pravo na nepovredivost doma, pravo na dostojanstvo osobe, pravo na privatnost osobnog i obiteljskoga života, na privatnost komunikacije i dr. Mnoge su države zaštitu temeljnih prava ugradile u svoj ustav, a neke su u samom ustavu uredile osnove pojedinih procesnih radnja kojima se zadire u temeljna ljudska prava (npr. lišenje slobode, pretraga doma, pravo na branitelja i druga prava povezana s pravičnim postupkom). Zato neki autori govore o tzv. ustavnom kaznenom procesnom pravu.

Ustav Republike Hrvatske iz 1990., s kasnijim izmjenama, tako uređuje pravo na slobodu, te uhićenje i pritvor, zabranu torture i drugih oblika zlostavljanja, jednakost građana pred sudovima, pretpostavku nedužnosti, pravo na pravični postupak, uključujući i pravo na obranu, pravo na nepovredivost doma i pretpostavke za obavljanje njegove pretrage, pravo na dostojanstvo, čast, ugled i pravo na zaštitu osobnog i obiteljskoga života, te pravo na slobodu i tajnost dopisivanja i drugih oblika komunikacije kao i pravo na zaštitu i tajnost osobnih podataka. Uz Ustav, glavni je izvor kaznenoga procesnoga prava zakonskog ranga Zakon o kaznenom postupku iz 2008.

Kazneno procesno pravo obuhvaća i niz posebnih zakona te podzakonskih akata. U mnogim državama postoje posebni zakoni kojima se uređuje određeni dio kaznenoga postupka (npr. dokazno pravo), posebni kazneni postupci, ili materija komplementarna kaznenomu postupovnomu pravu. Propisi koji ne uređuju kazneni postupak, već se odnose na komplementarnu materiju (npr. propisi o policiji, sudovima, državnom odvjetništvu, postupanju s duševno oboljelim osobama) sporedni su izvori kaznenoga procesnoga prava ili pak pripadaju u kazneno procesno pravo u širem smislu riječi. Jednako tako, neki se propisi po svojem sadržaju mogu svrstati u mješovite jer uređuju cijeli posebni kazneni postupak ili pak njegov dio, ali i komplementarnu materiju. Tako u Hrvatskoj posebne kaznene postupke, ali i komplementarnu materiju uređuju Zakon o sudovima za mladež iz 2011., Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta iz 2009., Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela iz 2003. te Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem iz 2010. Od mnogobrojnih komplementarnih propisa treba izdvojiti Zakon o sudovima iz 2013., Zakon o državnom odvjetništvu iz 2009., Zakon o odvjetništvu iz 1994., Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama iz 1997. te Zakon o policijskim poslovima i ovlastima iz 2009. I sam Kazneni zakon iz 2011., s kasnijim izmjenama i dopunama, sadrži pojedine postupovne norme.

Potkraj XX. st. snažno se razvija i međunarodno kazneno procesno pravo. Dugo vremena ograničeno na pitanja ekstradicije (izručenja), imuniteta i azila, te međunarodne pravne pomoći, ono je snažan zamah dobilo s osnivanjem međunarodnih kaznenih sudova. Povijesno, prvi su izvori međunarodnoga kaznenoga procesnoga prava koji su se odnosili na međunarodno sudovanje Statut Međunarodnoga vojnog suda u Nürnbergu (1945) i Tokyjska povelja (1946) te s njima povezani pravni akti. Postupanje Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju uređuju Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a br. 825, Statut toga suda (1993) i na njima utemeljeni propisi. Pravo Međunarodnoga kaznenoga suda za Ruandu uređeno je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a br. 955 te njegovim Statutom (1994) i na njima utemeljenim propisima. Oba suda, temeljem Povelje UN-a (glava VII.), djeluju kao prisilna mjera ustanovljena radi očuvanja mira. Osim toga, kao međunarodni ugovor prihvaćen je 1998., stupio na snagu 2002., Statut Međunarodnoga kaznenoga suda (tzv. Rimski statut), kojim je osnovan stalni i univerzalni međunarodni kazneni sud. Uz Statut, pravo toga suda čine Pravilnik o postupku i dokazima i drugi prateći propisi. Osnivanje međunarodnih kaznenih sudova nametnulo je potrebu da države posebnim propisima (tzv. implementacijskim zakonodavstvom i drugim implementacijskim propisima) urede svoju suradnju s međunarodnim sudovima. Implementacijsko zakonodavstvo također pripada u korpus kaznenoga procesnoga prava. U Hrvatskoj suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju uređuje Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom iz 1996., te više podzakonskih propisa, a suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i o progonu za kaznena djela počinjena protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava iz 2003.

Posljednjih godina snažan je proces europeizacije kaznenoga procesnog prava, jer je Europska unija Lisabonskim ugovorom od 13. XII. 2007. dobila supranacionalne kaznenopravne ovlasti koje uključuju donošenje obvezujućih instrumenata i u području kaznenoga procesnog prava. Tijekom postupka pristupanja RH Europskoj uniji provedene su brojne zakonodavne reforme pa i ustavna promjena kojom je otklonjena zabrana izručenja hrvatskih državljana državama članicama Europske unije. I nakon ulaska RH u članstvo Europske unije očekuju se daljnje promjene hrvatskoga kaznenog procesnog prava.

Citiranje:

kazneno procesno pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kazneno-procesno-pravo>.